BIH

U bosanstvu je spas

Osvrt s američke verande

Erol AVDOVIĆ

19.6.2016

Prije dvije godine, u svom eseju “Daleko je zemlja Bosna” Ivan Lovrenović je zapisao da je Bosna i Hercegovina zemlja - sve dalje od sebe same i, poput nekog “milog fantoma” što se pojavljuje i nestaje na obzoru onih koji su u ovu zemlju smrtno zaljubljeni. I ove, 2016. godine, Bosna je još više od te metafore izgubljenog doma i mnogo manje od željene zajedničke države.

Zabranjeno ime

Ponajmanje iz romantičarskih, a ponajviše iz praktičnih razloga, najgore je to što je Bosna sve dalje od svoga imena, primijetio je 2013. godine Lovrenović. A primijetili su i drugi, odavno.

To se ime sve više “ustrajno unižava i uništava od najprije srpskih, a od nekoga doba sve pomamnije i od hrvatskih nacionalista”, podsjetio nas je Lovrenović. Oni koji Bosnu brane u njenoj bosanskoj utemeljenosti prolaze najgore poput, recimo, bosanskih franjevaca. Njih nacionalisti proglašavaju maltene “kvislinzima, narodnim i nacionalnim izdajnicima”. 

“Svaku, makar tek bezazleno kolokvijalnu upotrebu imena Bosna, etnonima Bosanac, pridjeva bosanski itd., ovi mrki prijeki suci osuđuju kao perfidnu antihrvatsku zavjeru, politički zločin prvoga reda”, kaže Ivan i zaključuje: “Kao Bosanac, nisam manje Hrvat zato što nisam samo Hrvat”.

Primarno osporavanje bosanstva, ponajviše s istočne strane Drine, odavno je poprimilo geostrateška obilježja, što zbog lokalnih interesa Beograda, što zbog višestoljetnih regionalnih pretenzija Moskve.

Nasreću, ne misle svi stereotipno; i ne uvijek! Tako je još 2011. godine, nevažno kojim povodom, tuzlanski vladika Hrizostom, doduše ne eksplicitno, pisao o izgubljenom bosanstvu. Ali, dogodilo se, a ima i još svijetlih primjera. 

“Republika Srpska lijepo zvuči, ali čim se srpski narod odrekao Bosne i Hercegovine, odrekao se i svog naslijeđa u njoj. Nomen est omen (ime je usud)”, napisao je vladika još prije pet godina u pismu uredniku banjalučkog portala “Buka” Aleksandru Trifunoviću, što u svom eseju spominje i Lovrenović. 

Paljansko rukovodstvo “nije znalo šta znači odreći se onoga što je suština, a to je Bosna i Hercegovina. Istorijska, geografska, politička, kulturna sredina u kojoj smo mi živjeli kao narod, jednako s drugim narodima u Bosni i Hercegovini“, napisao je ovaj bosanski vladika.

Drugim riječima, bosanski Srbi su se nepraktično (nadati se privremeno) odrekli svoga bosanstva s velikim “B”.

Iako ne u istoj mjeri, u neprijatelje bosanstva mora se donekle uvrstiti ono elitno nacionalno bošnjaštvo. To je doduše i uglavnom ono političko bošnjaštvo koje priželjkuje monopolsko “pravo” da bude korifej (horovođa kod starih Grka) svih Bošnjaka, ali za srebroljubivi račun samo dobrostojeće elite. 

I, s obzirom na to da oni to bošnjaštvo vežu gotovo isključivo za islam, tako dodatno bude podozrenje drugih Bosanaca, narušavajući njihovu vjeru u moguću svebosansku inkluzivnost. Ovi Bošnjaci uporno zaboravljaju da je ime Bošnjak samo turska riječ za Bosanac, pa to postaje dodatna frustracija. To je otprilike kao kad bi Srbi sebi uzeli rusko ime “Serb”.

alija-izetbegovic2000

Alija Izetbegović: Poručio kako bi svi “trebali biti malo više Bosanci, a malo manje Bošnjaci, Srbi i Hrvati

Rusija i Turska

Među najveće vanjske neprijatelje bosanstva spada Rusija; odskora zato što u BiH nastoji praviti probleme Evropi i Americi. Tvrdnja Sergeja Lavrova, šefa ruske diplomatije, kako za BiH Evropska unija nije jedina alternativa je antibosanski stav, jer zanemaruje želje većine Bosanaca. 

Iako ne u takvom obliku i mjeri, u tom se kontekstu, počesto nađe i Turska. Ona je prije mnogo stoljeća pomogla da se bosanstvo pretvori u bošnjaštvo i tako na razne načine utilizirala zamjenu povijesnih identiteta. U toj se historijskoj “zbrci” Ratko Mladić svetio “Turcima” u Srebrenici, načinivši genocid nad Bosancima islamske vjere. 

Zato nisu korisne sugestije poput onih od donedavnog turskog premjera Ahmeta Davutolua (Davutoglu) na otvaranju bosanske džamije i turskog spomenika kulture - Ferhadije u Banjoj Luci o tome kako je 80 miliona Turaka - otprilike “isto” što i nekoliko miliona Bosanaca – muslimana. 

To isticanje vjerske odrednice u prvi plan, na koju ni Evropa (više) ne gleda s blagonaklonošću, a kamoli bosanski Srbi i Hrvati - primjer je vanjske upotrebe bošnjaštva koje Bosancima nanosi štetu. 

Naravno, nikad ne treba zaboraviti da su najveći neprijatelji bosanstva u domaćem – balkanskom mikrokosmosu - još SPC (Srpska pravoslavna crkva) i produžena hegemonistička politika iz srbijanskog glavnog grada. 

Danijel Server (Daniel Serwer), američki stručnjak za Balkan, onomad je ustvrdio da je Bosna krupniji zalogaj za Srbiju od Kosova.

Otuda sva povika oko objave rezultata popisa iz 2013. godine, prema kojima će u BiH, izgleda, biti najviše Bošnjaka, znači, ipak najviše Bosanaca. A onda i o legitimnosti bosanskog jezika. Bosna, bosanstvo, bosanski jezik - glogov su kolac za nikad upokojenu velikosrpsku hegemoniju.

No, kako stvari stoje, i srpski i hrvatski bosnofobi, kako mrzitelje Bosne naziva Ivan Lovrenović, svoju će homofobiju prije ili kasnije morati okačiti o povijesni čiviluk.

Valja se podsjetiti da je pred smrt i Alija Izetbegović oprezno, ali vizionarski poručio kako bi svi u Bosni “trebali biti malo više Bosanci, a malo manje Bošnjaci, Srbi i Hrvati“. To vrijeme nacionalno, religijski ili prema ličnom izboru različitih, ali ipak Bosanaca, kuca na vrata u BiH i regionu. Nije to usljed zakasnjele logike 18. ili 19. stoljeća, kada su u Evropi zaokruživani državni nacionalni identiteti, već zbog neminovno globaliziranog i jasno brendiranog 21. stoljeća.