Živ ne možeš pod zemlju, nikako. Živjet se mora. Mog sina Predraga Šalipura (27), borca Armije RBiH, 18. oktobra 1993. godine ubio je njegov najbolji kućni prijatelj Mušan Topalović Caco, u čijoj je bio komandi. Ubio ga je iako se hrabro borio za ovu zemlju... Još ne znam zašto je Caco, kojeg samo cijeli život hranili, koji je u mom domu provodio više vremena nego kod svoje kuće, ostavio ovog djeda da 23 godine boluje i pati za gubitkom sina jedinca

Ovako je svoju ispovijest za "Dnevni avaz" počeo Momčilo Šalipur (75), kojeg smo jučer zatekli u njegovom domu, dan nakon što je predsjedavajući Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović obišao stratište Kazani kod Trebevića, mjesto gdje je bačeno tijelo njegovog sina. Predragove kosti Momčilo je pronašao poslije 14 godina.

Vjerovali mu 

Kazao nam je da mu je srce bilo puno kada je čuo da je Izetbegović posjetio mjesto gdje su nevini ljudi ubijeni. 

Kaže, to pokazuje i da u ovoj zemlji, uprkos svemu što se desilo, treba nastaviti dalje živjeti, kao i oprostiti isto onako kako je i on ubicama oprostio, uprkos gubitku djeteta. Bez mržnje i gnjeva u pogledu i glasu kaže da bi samo volio Cacu pogledati u oči, da vidi je li se pokajao za to što je uradio!

- Caci smo vjerovali, bio sam sretan što je Predrag u njegovoj komandi. Nisam ni pomislio da mu se nešto može desiti, mislio sam da je u sigurnim rukama. Vjerovao sam da će ga čuvati kao što bih ja čuvao. Ali, žao mi je samo što nisam imao priliku da pitam Cacu: "Zašto si to uradio, sine Caco, čovjeku koji te volio?“ Ipak, da sada uđe na vrata, rekao bih mu: "Hvala ti za sve što si učinio, ali neka ti služi na čast." Šta bih mu drugo rekao, jer se u našem narodu kaže: "Niko ne zna šta ko nosi i s kakvom je namjerom došao." Znam da normalni ljudi to ne mogu uraditi, čak ni pomisliti da čovjeka zakolju ili ubiju. Ja sam veliki vjernik, Bog mi je dao snagu da sve ovo iznesem kao teret sve ove godine i da tim ljudima oprostim - kaže Momčilo. 

Predrag Šalipur: Slika koju Momo čuva na zidu

On je o svojoj tuzi pričao uprkos što se dan prije naše posjete vratio iz bolnice, gdje je bio podvrgnut operativnim zahvatima. Dočekao nas je srdačno. 

Posljednji put vidio je sina 4. aprila 1992., kada je s njegovom tada šestogodišnjom kćerkom, unukom Ivanom, napustio Sarajevo i otišao da živi u selu Bulozi, gdje je Predrag napravio vikendicu. Dan koji nikad neće zaboraviti je 27. januar 1994. godine, kada je od brata dobio pismo da je Predrag ubijen. Zato na zidu, nasuprot kreveta, drži okačenu sliku sina, da ga gleda svaki dan. 

- Sina sam vidio nakon 14 godina, u mrtvačnici. Njegove kosti. Odmah sam ga prepoznao, iako je bila samo lobanja, znao sam da je to on. Imao je izbijen prednji zub od udesa. To mi je bio najteži moment u životu. Ipak, sretan sam što je moje dijete bilo borac ove države i što sam ga ukopao cijelog, sve kosti, u gradu za koji je disao, Sarajevu, na groblju Bare. Moj sin branio je Sarajevo, svoj grad, i samo u njemu može naći spokoj - priča Momo.

Susret s prijateljem

Ispričao nam je i da je poslije rata, kada se prestalo pucati, nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, otišao kod, kako kaže, prijatelja, Alije Izetbegovića, da ga pita šta se desilo. 

- Pitao sam Aliju u lice je li on znao šta je radio Caco, a Alija mi je odgovorio da se Caco oteo iz ruku, kontrole. Više niko nije imao komandu, svako radi ono što hoće. Ja znam da je to tako i da me Alija nije slagao - siguran je Šalipur.

Šta je rekao na suđenju 

U procesima protiv Predragovih ubica Momčilo je svjedočio nekoliko puta. 

- Na suđenju Samiru Bejtiću, koji ga je i doveo iz stana, rekao sam da je on bio samo obični izvršilac, koji je morao ubiti mog Predraga jer bi inače Caco ubio njega. Rekao sam sudiji da ga puste kući, da ide svojoj djeci i ženi. Jer, u Bibliji i Kur'anu piše da ako ja ne oprostim njemu, neće ni on meni. To se zna. A ti slobodno idi svojoj kući, jer kad nisu oni drugi odgovarali, što da on odgovara - kaže Momčilo.