Dugo sam onomad kao relikviju posmatrao jedan od posljednjih parobroda s Misisipija, s onim velikim kotačem, koji ga gura niz rijeku. Bio je ukotvljen na obalama široke rijeke, koja je granica između američkih saveznih država Kentakija i Indijane. Parobrod - “Ljepotica Luilvila” (“Belle of Louisville”) je od 1914. godine, dakle od Prvog svjetskog rata pa do danas, u nešto više od njegovih prvih 100 godina, prevezao više od sedam miliona ljudi, a kao da je tek stigao iz doba Marka Tvena (Twain).

To je onaj pisac koji je izmislio Toma Sojera i Haklberi Fina - mijenjajući naše djetinjstvo, a rekao je i - da lojalnost prema domovini treba sačuvati uvijek, ali lojalnost prema vladi - nikada.

Rijeka sjećanja

Ovaj parobrod na rijeci Ohajo usidren je odmah ispod “KFC Yum Centra” - ogromne sportske i kulturne arene, u Luilvilu, u kojoj su u petak, pred dvadesetak hiljada ljudi, na glavnoj komemoraciji Muhamedu Aliju govorili mnogi političari.

Parobrod iz Tvenove ere i, svakako, iz nesavršenog 20. stoljeća podsjetio me je na jednu epizodu iz autobiografije svjetskog šampiona: odmah nakon osvajanja zlatne medalje na Olimpijskim igrama u Rimu 1960. godine, u doba rasne segregacije, Ali je sa nekim svojim crnačkim društvom odbijen da ga posluže u jednom lokalnom baru u Luilvilu. Tada Kasijus Klej (Casius Clay), kako se Ali zvao prije prelaska na islam, bacio je u znak protesta svoju zlatnu medalju u rijeku Ohajo.

Tako je u 18. godini počela i Alijeva “politička” karijera. Boksom se, također, počeo baviti iz protesta. Kada je kao dječak sa 12 godina htio prebiti lopova koji mu je ukrao bicikl, u toj ga je namjeri spriječio policajac i nagovorio ga da počne trenirati efikasnu, sportsku upotrebu pesnica.

Nadomak te rijeke, pored usidrene “Ljepotice Luilvila”, koja kao da priča i Alijeve životne priče, bivši predsjednik Klinton (Bill Clinton), na komemoraciji u KFC Centru, našeg magičnog junaka usporedio je s balerinom u ringu i, svakako, borca za ljudska prava. I predsjednik Obama, ispred svoje administracije, poslao je posebnu emisarku da u Luilvilu pročita pismo iz Bijele kuće.

Uz Alija smo se uvijek iznova uvjeravali da na zemlji ima mjesta za sve 

Državnici su se naprosto utrkivali da dobiju svojih pet minuta na Alijevom oproštaju, govoreći sve u samom superlativu, ali premalo o njegovom pobunjeničkom, pa i revolucionarnom duhu.

Ako uopće ima neke pravde u svemu tome, onda je pravda zadovoljena jer je bar nekim političarima uskraćeno da govore na posljednjoj manifestaciji koja je pratila višednevni pogrebni ceremonijal.

Šampion svijeta kakav je bio Muhamed Ali, žestok u pesničenju i britak na jeziku, bio je vječiti disident i borac za pravdu, pa zato o njemu najbolje govore obični ljudi. Bolje bi bilo da se neko dosjetio da citira Tvenovu opasku o istinskoj lojalnosti koja se tako lijepo, kao amblem, mogla prikačiti heroju našeg doba.

Sva sreća da se na prethodno održanoj dženazi, u jednoj drugoj sportskoj areni, u kojoj je Muhamed Ali prije skoro 60 godina osvojio svoju prvu amatersku boksersku medalju, osjetila i nešto drugačija ljudska prisnost.

Istinski pomiritelj

Nekih 14.000 ljudi u “Dvorani slobode”, na samom kraju grada, kod stočne pijace, u četvrtak, 9. juna, nekoliko je sati spontano rušilo nevidljive barijere među njima podižući mostove i pokazujući svu uzajamnu pažnju jednih prema drugima. Sve to kao da među nama tako često ne dolazi do nacionalnih, religijskih, kulturnih, ekonomskih, političkih i svih drugih podjela.

Na Alijevoj dženazi mogli smo svjedočiti grljenjima muslimana, kršćana, Jevreja, budista i ostalih. A bilo je, sigurno, i agnostika, koje je on inspirirao na sličan način. Uz Alija smo se uvijek iznova uvjeravali da na zemlji ima mjesta za sve.

Islamski oproštaj od svjetskog šampiona poslužio je kao konkretan dokaz da svijetu trebaju takvi pučki prvaci, ljudi iz naroda, što bi se reklo. Jer, s njima se mi, obični smrtnici, lakše identificiramo.

Privilegija medijskog reportera se sastoji u tome da bude svjedok i da takve događaje nepristrasno prenosi javnosti. A kad se još nađete u samom vrtlogu događaja, čija je brzina i spontana energija jača od svih organizacionih i protokolarnih planova, tim bolje. Eto vam super autentičnog izvještavanja, jer situacija sama bira riječi, pa su dodatni komentari izlišni! Želim vam to prijaviti.

Ne samo da sam se u “Dvorani slobode” našao u ulozi izvještača već sam se, “zarobljen” u drugom “safu” (molitvenom redu) za klanjanje dženaze, ispred kovčega Muhameda Alija, prekrivenog zelenom čohom sa zlatnim levhama, našao i u situaciji da se za njega molim. I, tu sam dužnost, s još stotinjak bosanskih muslimana, u dalekom Luilvilu, s najvećim dostojanstvom prihvatio.

Slušajući tihe jecaje, ali i gromoglasnu molitvu oko sebe, osjetio sam se dijelom tog, bar na trenutak, pomirenog čovječanstva. Tog spokoja, u kome nema lažnih optužbi i političkih pamfleta, jer bez obzira na naše različite kape i šešire, svi mi pripadamo istoj ljudskoj familiji. Osjećao sam se ispunjenim, jer svuda oko nas je bio zrak pune tolerancije koji se mogao lagano udisati.

Prihvatanje svih oko sebe u njihovoj raznolikosti je garancija osvojene slobode. Da! U tom je pogledu Amerika i za mene - drugo ime za slobodu. Hvala Muhamedu Aliju što ju je učinio boljom i prihvatljivijom za sve nas.