VIJESTI

ENES KARIĆ: Vidljivi su znakovi obnavljanja bh. tkiva!

Akademik u ramazanskom intervjuu za "Avaz"

A.Nu.

6.6.2016

Razgovarala: Amina NUHANOVIĆ

Akademik Enes Karić, profesor Fakulteta islamskih nauka (FIN) u Sarajevu, u ekskluzivnom intervjuu za „Dnevni avaz“ osvrnuo se na nastupajuće mubarek ramazanske dane. Karić, koji je na FIN-u profesor tefsira, odnosno tumačenja Kur'ana, koji je 1995. godine prvi preveo na bosanski jezik, govoreći o važnosti posta, istaknuo je koliko je bitno voditi brigu o slabijima i nemoćnima, navodeći da se vjerske zajednice i vjernici u svemu moraju pozivati na Boga, jer je to, kako kaže, njihova osnovna misija.

Smisao posta

Ovaj veliki islamski učenjak osvrnuo se i na položaj Bošnjaka, stanje u državi, navodeći da „naša država nije u posve lošem stanju, dodajući i da današnju političku scenu u BiH ne bi ocijenio lošom. Dotakao se i položaja žene muslimanke, osvrćući se na važnost hidžaba i izazove s kojima se muslimanke susreću.

Ramazan je prilika da se približimo jedni drugima. Koliko je to danas moguće jer smo, kako to mnogi upozoravaju, sve više udaljeni?
 
- Neću reći ništa novo ako ustvrdim da su vjerski obredi uvijek imali i društvenu dimenziju. Pa i tada kad u vjerskim i religijskim tradicijama vidimo usamljenike i isposnike, koji se odvajaju od ljudi odlazeći u intimu svoje samosti, u sura brda i pustinje, čak i tada je posrijedi potraga za društvom ili “drugovanjem s Bogom”. Mozaik “obrednog islama” uveliko je društveno usredsređen, sa snažnim isticanjem socijalne dimenzije. Kad kažete da je ramazan prilika da “osjetimo jedni druge”, vi, zapravo, ističete jedan socijalni ideal, ne samo ramazana već i islama.

U raznolikim formama individualizma današnjeg doba važno je u vjeri i kroz vjeru pronalaziti duhovne resurse za saosjećanje s ljudima, s onima koji su obespravljeni ili kojima je, osim društvene sistemske (ili državne) brige, potrebna i pomoć iz samilosti ljudi koji svoja dobra djela čine kako u ime ljudi tako i u ime Boga. Ipak, želim kazati da ja ne gledam blagonaklono na raznovrsna politička utilitariziranja ramazana, gdje imate “partijske iftare” kad se na trpezama prolamaju “tone hrane”. Tim trpezama siromah, obespravljeni i ucviljeni ne može se prikučiti ni na pola kilometra. Mislim da takva vrsta “bahanaliziranja ramazana” nije ostvarenje ideala one međuljudske blizine kojoj nutarnji smisao ramazana poziva.
 
Poslanik Muhammed, a. s., rekao je: „Nisi musliman ako legneš sit, a komšija gladan.“ Danas vidimo da veliki broj ljudi hranu traži po kontejnerima, dok drugi uživaju u izobilju...
 
- Do ljudi koji hranu traže po kontejnerima ili do obespravljenih općenito prvo trebaju stići sistemska rješenja, a to znači socijalna država. Dakako, tegobni život nevoljnih često se odvija izvan prostora koji je “pokrila” socijalna država. Tu na scenu trebaju stupiti svi koji žele pomoći, bez obzira na to koliko ti motivi da se pomogne mogu biti različiti. Naprimjer, jedni pomažu iz motiva humanizma, drugi iz vjerskih razloga, treći iz altruizma…

Svi ti motivi su dobrodošli jer su, u krajnjem, posljedice lijepe. Dakako, ljudima koji su “obuhvaćeni nečijom milošću” potrebno je sačuvati dostojanstvo, ljudsko prije svega. Kako god se ne treba razmetati pobožnošću, isto tako, pa i više, ne treba se na neetičan način podjeljivati milost niti se treba hvalisati svojom darežljivošću. Lijepo je rečeno: “Dijeli tako da ti lijeva ruka ne zna šta je dala desna ruka!” 

Moralni zakoni 

Raduje da su vjerske zajednice u BiH, a Islamska zajednica je tu posebno vidljiva, na različite načine uključene u makar djelimično saniranje tegobnog stanja nevoljnih ili “gladnih susjeda”, kako vi kažete. Javne kuhinje su dobar primjer kako se pomaže susjedima u nevolji. Susjedstvo je moralna kategorija, prije svega to. U našem imetku, u našem novcu ima jedan dio za obespravljenoga susjeda, za ucviljenoga bližnjeg - sugerira se u Kur’anu.

Šta solidarnost, dobročinstvo, milosrđe i međusobno pomaganje znače u životu muslimana? Jesu li danas muslimani u BiH na visini zadatka kada je u pitanju solidarnost ili bogati zaboravljaju na siromašne?
 
- Mislim da vi ovim riječima pravilno detektirate stvari i vidite problem kakav on doista i jeste. Krenemo li od načela, iako je to riskantno zato što načela jedni raskrivaju na ovaj, a drugi na neki drugi način, dakle, pođemo li od načela, podsjećam da su prvi dijelovi Kur’ana, oni koji su objavljeni od 610. do 614. godine po Isau, a. s., gotovo podjednako podsjećali kako na postojanje Boga tako i na postojanje siromašnih, siročadi, obespravljenih, neslobodnih… Prve se slušatelje ili recipijente Kur’ana podsjeća: Ima Bog, ali imaju i postoje i oni obespravljeni, tu su oko vas, vaši su to bližnji - često se baš tako kaže u islamskoj svetoj knjizi.

Pozvanje ili misija moralnih zakona u nama u tome je da pomognemo nevoljnima, svako iz svojih plemenitih motiva, ma koliko ti motivi mogu biti različiti. S druge strane, zadaća je socijalne države da, na temelju svjetovnih zakona, vodi brigu za socijalno zbrinjavanje nevoljnih. Te svjetovne zakone trebamo poštovati. Danas ima mnogo država, na Zapadu prije svih, gdje je zakonito riješeno pomaganje siromašnih, nevoljnih, obespravljenih… Od bogatih se uzima i daje siromašnima. I u nas tako država treba činiti, po pozitivnim zakonima, a ne time što bi se država pozivala na vjeru. Neka se vjerske zajednice i vjernici pozivaju na Boga, to je njihova misija.
 
Kad smo kod ramazana i njegove socijalne dimenzije, rekao bih da nas ramazanska edukacija u milosti i darežljivosti treba držati cijelu godinu. Neka darežljivost iz vjerskih motiva dotakne ondje gdje država nije stigla doprijeti sa svojim pozitivnim zakonima. Vratim li se zakratko vašem pitanju o muslimanskoj osjetljivosti spram gladnih, rekao bih da su muslimani danas u svijetu mnogostruki primjer svekolike bijede i jada. Veliki broj država gdje su muslimani većina jesu korumpirane države, ili države zahvaćene ratnim vihorom. Iz takvih država već deset i više godina imamo valove izbjeglica koji nadolaze u milionima. Nad stanjem tih muslimana danas treba se dobro isplakati. Teško da im se može pomoći. Virus sektaškog bezumlja širi se sve dalje muslimanskim svijetom, nade da će se vehabije i šiije ubrzo pomiriti sve je manje.
 
Postoje tvrdnje da je položaj Bošnjaka nezavidan. Koliko ste zadovoljni jedinstvom Bošnjaka u današnje vrijeme kada je islamofobija uzela maha?
 
- Ne dijelim u svemu to mišljenje o “nezavidnom stanju Bošnjaka”, a smatram da ni naša država Bosna i Hercegovina nije u posve lošem stanju. Prvo, mir je, posvuda je mir u BiH. Drugo, postoje dobri znakovi obnavljanja bosanskohercegovačkog tkiva, koliko-toliko.

Užasno nasilje

Ferhadija je otvorena, u Mostaru pravoslavni uveliko obnavljaju svoj hram, katolici sve jače izražavaju svoju legitimnu želju da se vrate u Posavinu... Ima ovih dobrih znakova još i trebamo ih ohrabrivati. A kad smo kod posla i rada, ima se šta raditi, ko hoće raditi. Naprimjer, lani su otišle tone i tone malina za Njemačku i drugdje u Evropu. Zarađene su lijepe pare. Molim lijepo, neka svijet prione raditi, neka se nauči da bude marljiv. Kad kažem da u BiH nije baš posve loše, imam u vidu i ono što svi vide: vozi se na desetke hiljada najboljih kola u Sarajevu, Mostaru, Goraždu, Banjoj Luci, Tuzli, Brčkom, Zenici… U ljetnim baščama omladina uživa, pije i pripaljuje najskuplje cigarete. Više sjedi tu negoli na fakultetima i u školama.  

A, kad je o islamofobiji riječ, ni tu nisam pesimista. Evropa nam se otvorila, možemo putovati, možemo učiti, ko hoće učiti, naravno. Naše političke elite trebaju prestati Evropu tumačiti i predstavljati kao “zemlju dembeliju”. Naše bošnjačke političke i vjerske elite potrebno je da ustanove i promoviraju programe podrške našoj muslimanskoj i islamskoj integraciji u Evropu, onu Evropu koja je područje dostojanstvene slobode, pa i slobode vjere u Boga, vladavine prava, marljivosti, blagotvornog rada i općekorisnog reda. Tada će sve manje omladine, i bošnjačke i albanske, tražiti uzore u zakrvljenim falangama u Siriji ili drugdje na Bliskom i Srednjem istoku.

Kako opisujete današnju političku scenu u BiH i kako vidite stanje u državi?  

- Kad je posrijedi današnja politička scena u BiH, ne bih ni nju ocijenio lošom. Najpozitivnijom političkom pojavom u potonjem vremenu smatram nastup i pojavu Saveza za promjene, to je kvalitet koji se pojavio u srpskoj političkoj komponenti u BiH. Hoće li bošnjačke političke elite biti dobar partner Savezu za promjene, to tek treba vidjeti. Dopustite mi da dodam i ovo: genocid nad nama je bio strašan, naravno. Ali će puko jadikovanje nad genocidom same posljedice genocida učiniti još strašnijim.

Izlaz iz te zamke u tome je da se sudovima i pravnim institucijama prijavi to što je njihovo, a da se trgnemo iz letargije žrtve i da radimo. Uvijek u povijesti imaju stvari koje su ireverzibilne, nepovratne. Mrtve i ubijene ne možemo vratiti u život. Plediram da se radi na onome što jeste reverzibilno, obnovljivo, blagotvorno. Izgradnja prijateljstva i saradnje s Hrvatima, Srbima, to je nešto reverzibilno, obnovljivo. Na tome treba raditi.

Sve je manje bogobojaznosti u svijetu, kakav je Vaš stav o tome?

- Ne treba tu nimalo lamentirati niti jadikovati. Smrtni čovjek u osnovi je jedan pobožan čovjek. Asiluk kratko traje. Dakako, ima ljudi koji se ne boje Boga, ima ih koji Ga se boje, ima ih koji Boga koriste u političke svrhe, čak i u svrhu užasnog nasilja. U vezi s dragim Bogom scena diljem svijeta jeste raznolika, a s obzirom na činjenicu da je danas više od sedam milijardi ljudi na Zemlji, fenomeni “oko i u vezi s Bogom” ostat će zamršeni. Dakako, dobro je da spominjemo bogobojaznost, u živoj islamskoj tradiciji bogobojaznost je uvijek značila svijest o dobrom djelu, o onome što, s moralnog praga gledano, znači poznavanje ili osjećanje razlike između onog šta valja i onog šta ne valja činiti i sebi i drugima.

Ali forme religioznosti se tu i tamo mijenjaju, ostaje ipak pitanje o Bogu koje je ravno pitanju o tajni i o pitanjima “šta možemo znati?”, “šta nam je činiti?”, “čemu se možemo nadati?”. Gledano s pozicije vjere, smisao našeg života u bogobojaznosti, u krajnjemu, svodi se na to da ne činimo drugome to što ne bismo željeli da drugi čine nama. A koji je smisao života na ovom prolaznom svijetu? O potrazi tog smisla dobro je čitati vjerske knjige, dobru književnost, dobra filozofska djela. I u tom čitanju treba ostati priseban, ostati po mjeri dobrog čovjeka i ne poludjeti od mnoštva odgovora koji nam se nude.

Moralni zakoni

Koji je put, kada je u pitanju tumačenje islama, kojim trebaju ići bh. muslimani?

- Naše bosanskohercegovačko življenje islama kao vjere, kao žive tradicije, kao vjerske intime, kao osjećanja pripadanja bosanskohercegovačkim muslimanima (kao takvi počeli su se formirati sve od ranih desetljeća 15. stoljeća, da bi se u svojim muslimanskim, balkanskim i bosanskim identitetima posve prepoznali krajem 16. stoljeća), to i takvo življenje islama jeste naša dragocjenost. Kao obični član Islamske zajednice smatram da je čuvanje te tradicije glavna zadaća reisu-l-uleme, naših muftija, imama, profesora i muderisa u našim obrazovnim vjerskim zavodima. Usto, od 1878. godine prihvatili smo življenje “pod” ili “sa” sekularnom državom, ta “kohabitacija sa sekularizmom” jeste sastavni dio naše novije muslimanske i, zašto ne reći, islamske tradicije.

Tu našu ovdašnju sekularnu tradiciju smatram dobroćudnom, ona nije konfliktna. K tome, i bosanskohercegovački muslimani, sadašnji Bošnjaci, znatno su doprinijeli mnogim formama pluralnosti, kako unutar svojih redova tako i sa Srbima, Hrvatima... Naš put vidim, prije svega, u očuvanju ove naše tradicije življenja islama, uz raznolika i plodonosna inoviranja koja će toj tradiciji poslužiti kao osvježenje.

Koliko je za muslimane važna jaka i jedinstvena Islamska zajednica? Koje bi poruke ulema u nastupajućim danima svetog ramazana trebala odaslati?

- O zadaći i ulozi Islamske zajednice ovdje govorim kao član, a ne u bilo kojoj poziciji zvaničnosti ili službenosti. Prvi plan uloge Islamske zajednice vidim u afirmiranju mlađe generacije profesora, imama, intelektualaca i novinara koji su spremni savremenim jezikom i diskursom tumačiti islam i vjeru općenito, u našem bh., balkanskom i evropskom kontekstu. Drugo područje na kojem vidim Islamsku zajednicu i njene ljude jeste u profiliranju kulturnih i civilizacijskih sadržaja. Zadaća tog profiliranja je u revitaliziranju žive tradicije koja nije dostatno kontekstualizirana u okolnostima modernih vremena.

Treći plan ostvarenja uloge Islamske zajednice vidim u socijalnim programima. Onim što katolici nazivaju “karitativnim djelovanjem”. Islamska zajednica može, putem svojih humanitarnih asocijacija, priteći siromašnima, ucviljenima, zapostavljenima…, pružiti ruku pomoći onima do kojih nije došla socijalna država. U ovom smislu ramazan može biti inspirativan “bošnjačkoj omladini”, kako vi kažete. Ali ja se duboko protivim ideologiziranju ramazana, izmještanju ramazana izvan njegovog obrednog mjesta i važenja u svekolikom postavu islama.

Radikalne skupine

Kako gledate na pojavu radikalnih vjerskih skupina?

- Prvo moram kazati jednu stvar za koju držim da je važno danas reći, štaviše, ponavljati je iz dana u dan. Kad vidite kako iz većinski muslimanskih zemalja bježe ljudi, omladina, žene, djeca…, kad tu sliku iz dana u dan, ili iz mjeseca u mjesec, gledate, pomislit ćete da nešto golemo ili krupno nije uredu sa tim zemljama, ili u tim zemljama iz kojih bježe njihovi građani. Većina nas, muslimana, sklona je kazati da su to muslimanima uradili moćnici sa Zapada, kao biva, oni su ti koji su tamo započeli ratove, sukobe i sada otuda bježe milioni ljudi, idu prema Evropi.

Nisam za slijepo prihvatanje teorija zavjere, ali nisam ni da se o njima šuti. Ali, molim vas, niko pametan od muslimana ne smije, niti može, zanemariti veliki udio muslimanske krivice za svu ovu ljudsku katastrofu i kataklizmu koja se događa na Sredozemlju ili u Siriji, Iraku, Jemenu, Libanu…

Nažalost, nikle su danas radikalne muslimanske grupacije, formirale su se, a ko na njihovim vratovima zateže uzde i dizgine - to je posve druga stvar. I sve se to vidi i sve se to zna, nije stvar u tome da za sve to nema valjana objašnjenja. Nedavno je akademik Esad Duraković o svemu ovome objavio jednu doista dobru knjigu. Ono na što ja pomišljam tiče se načina kako da stanu ti ratovi, kako da se omladini koja srlja u ratne užase iz tobože uzvišenih vjerskih razloga kaže da u tim “džihadima” nema nikakva dobra, da tu nema nikakva sretna ishoda i rezultata. Izlaz je, naravno, u zaustavljanju ratova, u zaustavljanju nasilja.

Gdje god imamo mudre ljude, bez obzira na to ko su, bili oni muslimanski tradicionalisti, muslimanski sekularisti ili muslimanski “zapadnjaci”, gdje god su oni sjeli i mirno razgovarali, rata nije bilo. Lijep primjer je Tunis, ili barem za sada odolijeva kao lijep primjer. Tamo su bili izbili neredi, svrgnut je predsjednik, emigrirao je iz zemlje, održani su izbori, i manje ili više, održava se mir. Takozvani islamisti sarađuju sa sekularistima, i to je dobro, to je jedan od načina djelotvorne kohabitacije.

U ovom kontekstu još dodajem i to da u Evropi o islamu treba govoriti na način njegovih kulturnih i civilizacijskih prinosa svjetskoj civilizaciji. Također, filozofsko naslijeđe islama je veliko, treba ga prevoditi i pokazati u danas razumljivom jeziku. Nadalje, muslimani od Evrope mogu mnogo toga lijepog naučiti, napose od onog evropskog projekta koji se razvio nakon 1945. i nakon strahota Drugog svjetskog rata.

Koliko je važno govoriti o nasilju i javno ga osuđivati?

- Uvijek treba govoriti o nasilju, kad god se ono javi. I osuditi ga, naravno. Zlo se ne može anulirati ako mu se udvarate, ako s njim koketirate. Mi u BiH imamo dodatne razloge da govorimo protiv nasilja, jer smo od 1992. do 1995. živjeli u nasilju tektonskih razmjera. Dakako, sufije kažu da naš govor o nasilju bude takav da njegov ton i argumentacija ne pobuđuju nasilje. Kad je posrijedi “nasilje u ime vjere”, važno je savjetovati omladinu da nasilje uništava vjeru u Boga, da uništava dobra djela. Čestitost se ne sastoji u vikanju i u grubosti, već u dobrim djelima.

Prestanimo biti millet iz osmanskog perioda, izgrađujmo se kao Bošnjaci

Žene muslimanke u današnje vrijeme susreću se s brojnim problemima, počevši od zabrane nošenja hidžaba u pravosudnim institucijama. Kako to komentirate? 

- Ne slažem se da su hidžab i one žene koje ga nose baš pod tolikom težinom prijetećih pogleda. I u BiH i u Evropi hidžab je već javna stvar, udomaćena, vidljiva, transparentna. Svoju poziciju oko hidžaba ili “nehidžaba” iznio sam javno više puta. Nijedna žena ne treba biti šikanirana zbog svoje marame ili “nemarame” na glavi. Za poštivanje ovakvog stanja stvari trebaju nam kultura i kulturno ponašanje.

Ja sam protiv bilo kakvih “moralnih policija”, ali ću uvijek nastojati biti promotor kulture međusobnog uvažavanja. Već odavno u velikim državama i velikim kulturama imaju institucije sa svojim “kodeksima odijevanja”, ali je to sve propisano na kulturan i nenapadan način.

Da budem posve jasan - branit ću pravo da redovnice nose svoje marame, da muslimanke koje hoće nose svoje hidžabe. Ali branit ću i pravo žena muslimanki da pokazuju svoje frizure. Niko nije izvan Božije milosti, a u krajnjem, “odjeća bogobojaznosti najbolja je odjeća”. Ja sam duboko protiv toga da se mi, bosanskohercegovački muslimani, u Evropi prepoznajemo kao oni koji organiziraju “hidžapske demonstracije”. Prestanimo biti millet iz osmanskog perioda, izgrađujmo se kao Bošnjaci, to jest kao moderna evropska nacija.

Ramazanska poruka

Vaša poruka za ramazan?

- Moja poruka je kratka. Prvo, oni koji budu postili, neka to bude u ime Boga. Oni koji ne budu postili, neka se uzdaju u Božiju milost. Tako će i postači i nepostači imati svijest o lijepom ramazanu. Drugo, izdvojimo iz svojih plaća i podajmo zekate i sadekatu l-fitre u Islamsku zajednicu. Islamska zajednica se brine o velikom broju ljudi, institucija, džamija, ustanova, mejtefa, tekija... To, ti zekati i sadekatu l-fitri, pripadaju Islamskoj zajednici. Pomoći ćemo joj time da bdije nad našom tradicijom.

Treće, iz dodatnih naših imetaka i para pomozimo nevoljnika kojeg smo slučajno sreli, pomozimo ljude tužna pogleda, pomozimo siromašnog susjeda, pomozimo kuhinje za siromašne ljude. Četvrto, posve na kraju: budimo radosni, veseli, ozareni. Nije Bog, ni sve to Njegovo Božije tu da bi čovječanstvo plakalo!

Pripadanje IZ najbolja je brana

Rijaset IZBiH, s reisom Huseinom ef. Kavazovićem na čelu, naredio je zatvaranje tzv. paradžemata. Kako gledate na ovu problematiku? Kako odbraniti čisti islam?
 
- Ja sam pozdravio ove aktivnosti reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića i Islamske zajednice. Historijska pozicija BiH i povijesno iskustvo bh. muslimana, ili danas nacionalno Bošnjaka, nalaže nam da pripadamo jednoj islamskoj zajednici, to jest ovoj Islamskoj zajednici.

Pripadanje Islamskoj zajednici najbolja je brana od čudnih, ekstravagantnih i našem podneblju stranih tumačenja islama. “Čisti islam”, kako ga vi imenujete, za nas je onaj islam koji je naša višestoljetna ulemanska erudicija, iz epohe u epohu, tumačila i vjerno prenijela. Stoga, trebamo biti oprezni spram mnogo toga što nam danas dolazi s Bliskog i Srednjeg istoka i što nam se nudi pod krinkom “pravog islama”. Nije baš svaka knjiga koja započinje s bismillom pisana i s dobrom namjerom.