U žaru izborne kampanje Hilari Klinton (Hillary Clinton) i Donald Tramp (Trump) nastavljaju se optuživati za nesposobnost i nepredvidivost, posebno kada je u pitanju potezanje nuklearnog okidača. Evropa, valjda zato mjerka na obje strane, prema Moskvi i Vašingtonu, prestrašena od te američke izborne pirotehnike. Ali, opravdano i od rusko-kineskog, novog “svilenog puta”, na kojem je već dosta tenkovskih brazdi.  

Nuklearna retorika

U Poljskoj će zbog toga biti više NATO trupa odmah poslije Varšavskog samita (nakon 8. i 9. jula), najavio je, ne bez razloga, generalni sekretar Jens Stoltenberg nedavno u Varšavi, stojeći uz poljskog predsjednika Andžeja Dudu.

Za to vrijeme, u Americi sve pljušti od upozorenja kako Tramp nije čovjek kojem bi se smjeli povjeriti nuklearni kodovi. Ne smije mu se vjerovati i jer ga hvale Vladimir Putin i sjevernokorejski diktator Kim Jong-un.

Očekivano, sve kroz nagovještaje o trgovini, ne spominjući atom ili riječ “nuklearno”, Rusi i Kinezi, već spremaju multilateralni odgovor američkom prestrojavanju ka Bijeloj kući.

Čini se da od vremena hladnog rata taj odgovor nikad nije bio kolektivniji. No, američki (politički) individualizam kao da ne mari za ovu, novu istočnu kompaktnost.

Historičari podsjećaju i da je ovogodišnja izborna kampanja najsličnija onoj nakon Kenedijeve (John Kennedy) pogibije, kada je već bio izbjegnut nuklearni rat sa Sovjetima.

U Americi sve pljušti od upozorenja kako Tramp nije čovjek kojem bi se smjeli povjeriti nuklearni kodovi

Prije toga, Nikita Hruščov je 22. oktobra 1962. godine “u posljednji čas” povukao rusko nuklearno oružje s Kube. Rat se nije dogodio, jer je Kenedi dao garancije da američka vojska neće izvršiti invaziju na Kubu, uz pristanak i da se iz Turske povuku neke strateške američke rakete.

Možda i zato što je rat, tada, mimoišao svijet, američka predsjednička kampanja je 1964. godine bila puna nuklearne retorike.

Kenedijev nasljednik Lindon Džonson (Lyndon Johnson) te godine optuživao je svog republikanskog rivala Berija Goldvotera (Barry Goldwater) da bi mogao biti “lak” na nuklearnom obaraču, jer je bio zaslijepljen mržnjom prema komunistima.

Retorika je i ove godine slična, ali su vremena različita. Turska više nije samo bespogovorni, sekularni saveznik, jer u Ankari više nemaju posljednju riječ generali. Mala je utjeha i da Erdoan (Recep Tayyip Erdogan) nema boljeg izbora od Amerike.
 
Nasreću, Kuba nije više što je bila, da ne govorimo o Burmi ili Vijetnamu, koje je Obama prošlog mjeseca posjetio, svrstavajući ove zemlje, opet, u američki kamp. Iza zavjesa američkog izbornog vatrometa, u Aziji i Latinskoj Americi, da ne govorimo o Bliskom istoku, traje bitka za svakog mogućeg američkog saveznika.

Dvije konferencije

Ali, ni Putin ne spava! Dvije važne euroazijske konferencije dogodile su se prošle sedmice upravo u njegovoj režiji.

Onomad su se u Moskvi ruski šef diplomatije Sergej Lavrov i njegov kineski kolega Dai Bingu dogovorili o “rusko-kineskoj tranziciji ka novom kvalitetu bilateralnih odnosa”.

Lavrov je rekao i kako su međunarodni odnosi ušli u “novu povijesnu fazu”. Svijet je sada skrojen po multipolarnom šnitu, uz jačanje novih centara ekonomskog razvoja.

U prijestonici Kazahstana Astani Evroazijska ekonomska unija (Eurasian Economic Union - EAEU) održala je svoj sastanak, a glavni govornik bio je Vladimir Putin. Tamo je ruski predsjednik podijelio konkretne zadatke oko fizičke ekspanzije EAEU, koja je formirana samo prije 18 mjeseci.

Na oba skupa je zaključeno kako je svijet u nešto žešćoj tranziciji ka novom svjetskom poretku ili preraspodjeli svjetske moći.

Doduše, i na Zapadu govore kako su svjetski razvoj i njegov potencijal u opasnosti zbog ekonomske nejednakosti. Taj globalni disparitet – uz lokalne ratove i klimatske promjene – proizvodi rijeke izbjeglica; kažu da je milijardu ljudi spremno napustiti svoje domove i krenuti ka obećanom Zapadu. Za to vrijeme, ruski Orijent, prema kineskoj granici, gotovo da zjapi prazan.

U Moskvi i Astani povučene su dvije strateške linije: ili će svijet krenuti putem globalne kooperacije ili će se dogoditi globalni “showdown” – utakmica na sve ili ništa – novi rat za teritorij i resurse.

Zato je ova, iako predizborna, nuklearna retorika u Americi puna jeze i nemira. U još diplomatskom narativu “alternativa” koju Moskva propovijeda je spomenuti rusko-kineski novi put svile i “jedan pojas – jedan put” (pomorski put svile u 21. stoljeću); taj pravac obuhvata sve velike pomorske sile – od Turske do Indonezije. Usput, mnoge od tih država su – islamske.

Argumentirajući to potrebom za novim zajedničkim tržištima, Putin je u Astani otvorio vrata EAEU i za države iz Afrike i Južne Amerike. Otuda žurba Evropske unije da što prije otvori svoje kapije za Srbiju i nakon svega pristanak Zagreba da se progleda kroz prste Beogradu - na famozno “poglavlje 23”.

Rusi još insistiraju da odnosi Moskve i Pekinga mogu svima poslužiti kao model državne kooperacije i da su njihove veze s islamskim zemljama u stalnom usponu.

Zamislite sve to dok Donald Tramp prijeti da će zatvoriti američke granice za muslimane, osim za bogate i moćne izuzetke. Dok mu ispred nosa niče novi, azijski, umjesto starog Varšavskog pakta.