Čitaoci koji uživaju u bravurama i brzom verbalnom slalomu američkih kolumnista i to na ograničenom prostoru, jer se svaki novinski autor takmiči s marketingom koji mu otima rečenice u korist plaćenih reklama, znaju da pred sobom imaju provjerene fakte. Čovjek može i kupiti i prodati nakon što pročita kolumnu u “Financial Timesu”.

Prema tvrdnjama, brojke su ovdje posebno tačne, a poenta se obično iznosi u prvim redovima. Zaključak, pak, nudi se u formi izazova potpuno obaviještenoj javnosti - da ta javnost bude vrhovni sudija, a ne kolumnista, iako za “New York Times” pišu čak i nobelovci. Lojalnost prema istini je ovdje racionalna, a ne emocionalna kategorija. 

Vrijeme je novac 

Naravno, lakše je znajući da ovdašnju javnost, osim drugih, čini i osam najboljih univerziteta na istočnoj obali Amerike, na koje hrle naučnici odsvuda, tzv. “Ajvi liga” (Ivy League) koju čine: “Brown”, “Columbia” “Cornell”, “Dartmouth College”, “Harvard”, “PEN - Pennsylvania”, “Princeton” i “Yale University”. Njihovi pojedinačni budžeti iznose više od proračuna nekih balkanskih zemalja. Bar dio toga je i uvijek sofisticiran 
a administracija u Vašingtonu, jak nevladin sektor i mediji. Amerikanci s razlogom vjeruju u svoje institucije.

Ovdje vaša djeca završe najviše škole, s najvećim priznanjima, a nikad ne saznate kako se zovu njihovi profesori. Pa se onda sami i zaposle, zarađuju čak i velike pare, a vi, opet, ne znate kako im se zovu šefovi. A kamoli preferiraju li janjetinu “Kod Kibeta” ili, da prostite, za koga navijaju i u kojoj su stranci. 

Uz takvu (tržišnu) javnost najbolje ide i ono “time is money” (vrijeme je novac). To više nije samo američka uzrečica. 

Evo, pitajte naše komšije Slovence. Odavno to oni znaju! Otkako, od 1991. godine pare bh. štediša s “Ljubljanske banke” pokušavaju zadržati što duže, po što nižoj interesnoj stopi, u svom platnom prometu, kalkulirajući možda i da će neko od oštećenih i umrijeti ili se neće nikad prijaviti da naplati svoj novac; da će struhnuti od dugog čekanja.

Haj’mo opet s činjenicama, a poneka metafora ili pejorativnost su samo slučajna - kolateralna šteta. Na koncu i štediše, nove ili stare, vrag bi znao, uglavnom slovenske “Ljubljanske banke” su samo ljudi. Poslije četvrt stoljeća čekanja na vlastite pare ni poneka psovka ili iracionalni postupak nisu isključeni. 

Pitam se, naime, koliko će se još štediša tamo neke banke iz Ljubljane, koja je imala i opet ima svoje filijale (NLB) širom Bosne i Hercegovine, morati poslije 25 godina peti na krov Ambasade Republike Slovenije da bi dobili svoje pare. Kao što je u ponedjeljak, 23. maja, 2016. godine u Sarajevu, prijeteći samoubistvom, učinio Redžep Bajramović tražeći svojih 60.000 bosanskih maraka te da bi mu slovenski ambasador u BiH Iztok Grmek obećao da će “njegov zahtjev biti riješen među prvima”. 

Hoće li se na krov neke slovenske ambasade trebati penjati i moja 84-godišnja, terminalno bolesna majka, koja je svoje novce davno zaradila kao doktorica u sjevernoj Africi liječeći libijsku dječicu.

Skoro za ne povjerovati - u “Skladu Republike Slovenije za nasledstvo” - što je institucija koja vodi proces “isplate” stare devizne štednje, kažu da isplate “kasne jer nisu dobili potrebne informacije” od Vlade (Vijeća ministara) u Sarajevu! Drugim riječima, Bosanci opet blokiraju Bosance, a drugi su, kao, pošteni.

Pa koja to vlada ili ministarsko vijeće na svijetu ima pravo, a da im se to ne pretvori u razlog (ne)postojanja, učestvovati u kontinuiranom nanošenju štete svojim građanima. Neko mora reći o kakvoj se dokumentaciji radi i iz kojih je razloga ne nastavljaju dostavljati. I zašto su štediše, koje su samo čekale svoje novce, taoci onih koji su ih pokušali naplatiti putem tamo neke privatizacije u BiH. Jer, vrijeme je novac.

Prijeteći samoubistvom, Redžep Bajramović je tražio svojih 60.000 maraka 

Vratite nam pare

Ko to, dakle, "omogućava" da se u Ljubljani još igraju s bosanskim parama po najnižoj cijeni kapitala, nanoseći opću štetu BiH? U Sarajevu moraju znati odgovor - ko se to i zbog čega igra sa 130.000 ljudi u BiH i njihovih 250 miliona eura?

Pitam bosansku javnost, koju čine i akademci s nekih od najpoznatijih američkih sveučilišta, i političare što još otvaraju vrata u Stejt departmentu i ostalim američkim institucijama - koje počivaju na pravu i zakonu - hoće li neko već natjerati vlade u Sarajevu i Ljubljani da kažu šta je posrijedi?

Znam da ovo odugovlačenje isplata posebno pogađa bosanske Amerikance, jer su već navikli na prave argumente kad su u pitanju društvene konsekvence i makar samo pokušaj neke tržišne prevare. Mnogi od nas već su pozivani da budu dio tzv. class action, u kojoj veća grupa ljudi štiti svoje interese, izvodeći na američke sudove moćne korporacije, a može se to i s državama zbog uzrokovane štete. Baterije američkih advokata jedva čekaju da skupa s oštećenima sudski naplate takve milionske odštete. 

Pare na sunce, gospodo – bosanski i slovenski Evropljani, ako nećete da se pretvorite u saučesnike ove dugogodišnje pljačke. Nemojte da se, osim Strazbura, ganjamo i preko Amerike. Nećemo valjda dozvoliti da se ona tradicionalna bosanska kovanica “pravna država od ponedjeljka” pretvori u, recimo, “pravna država poslije ramazana” ili - nakon otvaranja džamije u Ljubljani, poslije tamo nečeg i tamo nekad.