Radeći sedam godina blisko uz njega (Miroslava Krležu, op. pr.) na izradi Enciklopedije Jugoslavije, imao sam priliku više puta razgovarati s njim ne samo o zajedničkom poslu nego i o općim pitanjima nauke, filozofije, umjetnosti i životu uopće, a posebno o refleksiji našeg života i naše historije u literaturi i u njegovom književnom djelu.
Razgovori s Krležom
Govoreći o tome da je Krleža hrvatski književnik (ustvari, riječ je bila o činjenici da je Ivo Andrić precrtao Bogdanovićevu konstataciju da je Andrić Hrvat i dodao svoju konstataciju da je on Srbin), što je on odbio riječima: “Filipoviću, ja sam samo književnik”, ja sam mu rekao da o tome čiji je on književnik neće odlučivati on nego drugi i ispričao mu anegdotu s jednim mladim ustaškim časnikom koji je vodio grupu za pretres stana moje porodice u Banjoj Luci, kada se dogodilo nešto odista neobično.
Prvo, u brizi da se sklone moja braća koja su bila prononsirani ljevičari i da se uklone svi dokazi njihovog djelovanja, neko od ukućana je zaboravio da iz jedne vitrine izvadi i set knjiga Binozinog izdanja Krležinih djela koja su bila uvezana u tvrdi povez plave boje. To se dogodilo zbog poveza iste boje kakvim je bila uvezana zbirka izdanja klasika ruske književnosti. Taj mladi časnik je prišao vitrini i izvadio upravo Krležino djelo „Hrvatski bog Mars“. Svi smo se ukočili od straha, ali mladi čovjek nas je iznenadio rekavši: “Evo ovakve knjige treba da stoje u svakoj hrvatskoj kući, ovo je hrvatska knjiga“. Dakle, pitam ja Vas, Krleža, ko određuje čijoj Vi književnosti pripadate. Vi svakako najmanje, to će odrediti Vaši čitaoci”.
Krleža mi je na to odgovorio: „Ali, Filipoviću, taj bi me časnik zaklao kao pile da je znao ko je Miroslav Krleža“, što je također tačno.
U vezi s pitanjem rata primijetio sam kako u Krležinim opisima ratnih zbivanja nema ništa od glorije junaštva i slave rata i ratnika i kako je sve to dato u gami sivog i rasutog stanja ljudi i neodređenosti njihovih sudbina kojima vladaju momenti. Tada sam rekao da je u to vrijeme, odnosno prije nego što je nama došao u kuće i dvorišta, rat za nas bio zbivanje s našim ljudima u tuđim zemljama, na frontovima u Galiciji, Solunskom frontu, Soči i sl., a da nam je u kuće došao direktno tek 1941. godine i da ćemo mi saznati šta rat znači tek ako budemo shvatili šta nam se tada zaista dogodilo, jer politički um i slava pobjednika skrivaju pravu njegovu istinu.
Nažalost, mi smo taj rat shvatili kao polje slave, a ne izraz neumnosti i to smo nastavili da činimo i danas, kada svu silu gluposti, besmisla, zabluda, besmislenih ubijanja i razaranja, nadmetanja vladajućih klika tretiramo kao neko polje na kojem se branila čast i slava nacija i država. Nikako ne shvatamo da je rat svagda i u svakoj svojoj verziji samo ubijanje ljudi i uništavanje ljudskih dobara i vrijednosti.
Stoga sam ja lično bio čovjek koji je ma kakvom miru davao uvijek prednost pred ratom, a osobito takvim ratom za koji je bilo od početka jasno da niko u njemu ne može biti pobjednik, da se niko neće ovjenčati slavom i da svaki rezultat u usporedbi sa brojem žrtava i veličinom razaranja dobara ne može i nema opravdanja, a najmanje da zaslužuje slavu. Zbog toga sam bio aktivan u nastojanju da se rat izbjegne i da se svi problemi riješe mirnim putem, a da se ni pod koju cijenu ne dozvoli da nam neki ljudi „dobre volje“ prave mir, uređuju odnose među nama, nego da to moramo učiniti mi sami, jer najbolje znamo jedni druge.
Smatrao sam da među nama nema ništa što nije moguće prevazići razumnim razgovorima i primjenom načela međusobnog uvažavanja. Ne znam da li Vam je poznato da sam ja bio jedan od mnogih ljudi među nama, Bošnjacima, koji je smatrao da mi, Bošnjaci, možemo s vama, Srbima, uspostaviti dobre i vrlo prijateljske odnose i zaustaviti ovo vrzino kolo koje nas uvlači u sve dublje suprotnosti i nesporazume iz kojih proizlaze događaji koji nisu dobri za nas, Bošnjake, ali ni za vas, Srbe.
Susret iz 1991.
Zbog prava na mirni i sigurni život svakog čovjeka na svijetu, zbog tradicije naših dobrih odnosa kroz stotine godina prethodne naše historije, zbog uzaludnosti da se problemi koji među nama postoje, a koje ne bi trebalo skrivati, rješavaju silom koja nikada ništa u međuljudskim odnosima nije riješila i nikome nije donijela dobro, što ne dokazuju samo sudbine malih naroda nego i onih najvećih, nastojao sam uvijek, a i tokom ovih posljednjih tragičnih zbivanja među nama da se nađe put iz kolopleta koji nas osuđuje na patnje i mržnju ka slobodnom sadržajnom prijateljskom i za sve nas korisnom odnosu i u tom smislu sam poduzimao više inicijativa i konkretnih koraka koji, nažalost, nisu uspijevali.
Međutim, kako ni oni suprotni, tj. oni koji su nas uvodili u sve dublje sukobe, nisu također uspijevali, smatrao sam da treba uporno tražiti puteve i iskorištavati svaku i najmanju šansu da se otvori put koji vodi izlazu iz dvjesta godine stare historije sukobljavanja među nama i uspostavljanju stabilnog procesa koji će povećati međusobno upoznavanje, razumijevanje i saradnju koja će konačno dovesti da se naša dva naroda razumiju, da se liše zabluda koje jedni o drugima imaju i da pogledaju u dubinu svoje sudbine koja nas je ne slučajno i ne bez razloga i smisla postavila tako da živimo zajedno, na istom prostoru i da u biti jedni bez drugih ne možemo graditi vlastitu budućnost, ako mislimo da je gradimo ljudski i bez nasilja.
Ova ideja me stalno zaokuplja i za nju nalazim motive i razloge u životnom iskustvu ljudi moga rodnog kraja, u iskustvu iskrenog prijateljstva moje cijele porodice s mnogim Srbima, u brojnim kumstvima i događajima koji su nas vezali u dobru i u mom osjećanju da smo mi, ipak, ljudi istog kova, susjedi i da iza sebe imamo i mnoge dobre dane i pozitivna iskustva na kojima možemo graditi svoju budućnost.
Dogodilo se da smo se nas dvojica slučajno susrela i razmijenila nekoliko usputnih misli do koje je došlo tokom razgovora koji smo zajedno s Azemom Vlasijem vodili o odnosima Srba i Albanaca, odnosno Srbije i Kosova, podsjetio me je na sličnost sudbina naših naroda, ali i na jedan raniji susret s Vama, kojeg se rado sjećam i koji mi je bio obećavajući i otvorio mi nadu da je među nama moguć otvoren, ozbiljan, iskren i prema istini orijentiran razgovor.
Bio je to naš susret u proljeće 1991. godine, kad smo pokušavali spriječiti tragičan razvoj naših odnosa koji je sadržao opasnost od mogućeg oružanog sukoba, čega su, vjerovatno, bili svjesni planeri onog što se kasnije dogodilo, ali nismo bili svjesni mi kojima je bilo stalo do mira i prijateljstva, a ne do natjecanja u tome ko će koga nadvršiti i ko će koga podvrći svojoj dominaciji.
Mi za ovih više od dva stoljeća, u kojima nas je duh historije upućivao jedne na druge u zajedničkoj misiji oslobađanja od vladavine i stvaranja vlastitih slobodnih i neovisnih država, nismo, nažalost, nikada vodili takav razgovor, a da jesmo i da smo bili sposobni da se oslobodimo raznih predrasuda i shvatimo da, unatoč razlikama koje nas u nekim aspektima života dijele, imamo zajednički veliki cilj slobode, sigurno bi svaki od nas ponaosob, a i svi zajedno koji živimo na ovom dijelu svijeta došli mnogo lakše i brže do ostvarenja svojih ciljeva, tj. do slobode i samostalnog razvoja svakog od naših naroda, što bi nam omogućilo da stvaramo daleko zdravije i za iskušenja historije sposobnije i otpornije veze nego što su bile one koje su nastajale pod nadzorom i diktatom stranih sila koje nam nikada nisu bile osobito sklone.
Ali, nad prošlošću se može lamentirati, ali se ona ne može vraćati i ispravljati, nije to školski zadatak, nego gruba i često krvava historijska realnost, tako da se ništa što je bilo ne može više ispraviti, osim, kako je to jedan veoma pametan čovjek davno kazao, u karikaturalnim oblicima.
Naš razgovor, naime, čak i onda kada je vođen, stajao je u sjeni ideja koje su nam nametane i pretvarao se u ideološku raspravu u kojoj su obje strane pokušavale da dokažu da su one jedini pravi nosilac istine o tome šta nam nalaže duh historije i zakoni koji njome upravljaju. Tako, unatoč sličnosti i srodnosti, kao i zajedničkog historijskog iskustva koje nas je upućivalo jedne na druge, mi nismo uspijevali da stvorimo ni duhovne, ni intelektualne, ni moralne, zbog toga ni političke uvjete za jedan otvoren, iskren i odgovoran razgovor i zajedničko traženje rješenja za pitanja koja nam historija postavlja na jednak način i u istom vremenu i koja su bila, ako ne ista, a ono sigurno veoma slična.
Piše: Muhamed FILIPOVIĆ
