Dado Delić, biciklista i planinar iz Bosne i Hercegovine, krajem aprila krenuo je na 13.500 kilometara dug put biciklom od Tadžikistana do Japana u okviru ličnog projekta “Biciklom kroz meridijane i paralele”.
Dado, poznatiji na Facebooku kao “The Rolling Drifter - Biciklom kroz meridijane i paralele”, ranije je već "pedalao" do Maroka (2014. godine) i Uzbekistana (2015. godine). Na svom aktuelnom putu Dado će proći kroz Tadžikistan, Kirgistan, Indiju, Nepal, Mijanmar, Tajland, Kambodžu, Laos, Vijetnam, Kinu i, na koncu, Japan završavajući na taj način svoj projekt.
Serijal priča
Dado će u narednim mjesecima pisati unikatne i priče posvećene i inspirirane mirom, pomirenjem i važnosti suočavanja s vlastitim predrasudama i strahovima.
Ove priče Dado piše za USAID-ov projekt PRO-Budućnost, koji u BiH provodi “Catholic Relief Services” s partnerima, a “Dnevni avaz” ih ekskluzivno objavljuje.
U nastavku je prva Dadina priča iz tadžikistanskog grada Kalajhuma.
Promjena percepcije
Razlog zbog kojeg sam i krenuo voziti bicikl oko svijeta jeste želja da ga upoznam. Želja da spoznam kako ljudi žive na drugom kraju svijeta, šta ih pokreće, koje ih stvari zanimaju, te u čemu nalaze snagu da guraju dalje. Za jedne je to porodica, za druge vjera u Svevišnjega, a za treće vjera u ideale ili opća zaokupljenost sobom i uspjehom.
Polazeći od Evrope i idući ka istoku, svjedočio sam kako se percepcija svega što nas okružuje mijenja. Ovaj put znatiželja me dovela u Tadžikistan.
U gradu Kalajhu: Prvi put u životu vidio sam koliko su ljudi neovisni o novcu
Tadžikistan je jedna od pet zemalja Centralne Azije i, poredeći je s Turkmenistanom, Uzbekistanom, Kazahstanom i Kirgistanom, u mnogo je nezavidnijoj poziciji. Razloga koji tome idu u prilog je mnogo: geografska pozicija, neposjedovanje plina i nafte - tih za Centralnu Aziju karakterističnih resursa - te naposljetku i rat, koji je harao ovom zemljom prije 20 godina. Zemlja u kojoj 47 posto svih prihoda dolazi izvana, tj. od Tadžika koji drugdje rade i zarađuju, mahom u Rusiji, nema mnogo šta ponuditi lokalnom čovjeku. Pa ipak, i to što imaju, spremni su nesebično podijeliti s putnikom neznancem.
Dok sjedim u sobi “Gostilnice kod Jusufa”, poznate i pod imenom “Gastilnica Sahtranz”, nasuprot sebe gledam paradu i proslavljanje 9. maja (“Denj Pobedlji”), dana kada je nacistička Njemačka kapitulirala pred Sovjetskim savezom. Iznad krovova kuća i velike mutno-žute rijeke Panj posmatram brda Afganistana.
Nalazim se u gradu Kalajhum. Danas se ovdje priča o miru i željama za njegovom vječnom prisutnošću u ovim krajevima. S istim željama niz bulevar pogledom ispraćam kolonu srednjoškolaca, svečano obučenih za ovaj dan. Dječaci u najboljim odijelima, bijelim košuljama i kravatama, a djevojčice, sve do jedne, kosa uredno svezanih u pletenice, na kojima gravitaciji prkose taki - tadžikistanske tradicionalne kapice. Iako im sudbina možda nije dala mnogo razloga za smijeh, oni se još smiju.
Nestašica hrane
Kezeći se bijelim zubima na suncem opaljenim licima, pokazuju da ne odustaju od namjere da budu sretni. Većina porodica u ruralnom, planinskom dijelu zemlje, živi od stočarstva i poljoprivrede. U domovima u kojim bi me lokalni seljani ugostili sva hrana koju bi jeli je lokalno proizvedena. Osim šećera, koji smo češće mijenjali medom, fabrički proizvedene hrane gotovo da nije ni bilo. Životinje im daju potrebno meso, jaja i mliječne proizvode, a zemlja većinu povrća kojeg trebaju. Prvi put u životu vidio sam koliko su ljudi neovisni o novcu.
Jusuf Karimov je pokrenuo vlastiti biznis hotelijerstva: Veselog duha, igrajući šah s prijateljem iz djetinjstva, nabraja otkud dolaze njegovi gosti
S obzirom na to da novca nema u dovoljnim količinama, u tom je slučaju bolje ni ne ovisiti o njemu. Međutim, druga strana tog prinudno-prirodnjačkog načina života jeste da mnogo ovise o vremenskim prilikama. Godine 2001., nakon druge sušne godine, Tadžikistan je pogodila nestašica hrane. Internacionalna pomoć je bila potrebna kako bi se spasili ljudski životi.
Ne želeći da ovisi o gore spomenutom, niti da učestvuje u izvozu onoga u čemu je njegova zemlja najbolja - jeftine radne snage u Rusiju - Jusuf Karimov je pokrenuo vlastiti biznis hotelijerstva. Nudeći prost smještaj tipa hostela, odlučio je da budućnost potraži tu, u Kalajhumu. Kineski vozači kamiona, stanovnici autonomnog područja Badakson, tj. Pamira, te sav ostali svijet Tadžikistana sruče se u njegovu gostionicu tik do mosta.
Iako nisu imali mnogo razloga za to, oni se i dalje smiju
Ovaj most, koji se nalazi na raskrsnici triju velikih dolina, i simbolično povezuje dva dijela Tadžikistana. Prevazilazeći sve ono što ih imaginarno razdvaja, on ima samo riječi hvale za svoje sunarodnjake iz gorštačkog Pamira. Govoreći o turizmu i nadi u mnoštvo onih koje moćne planine Pamira privlače, a koje i njemu omogućavaju preživljavanje, on vidi brojne nevidljive spone koje ga vežu za ljude iz gora.
Veselog duha, igrajući šah s prijateljem iz djetinjstva, nabraja otkud dolaze njegovi gosti. Ponosan što u njegovo svratište nailazi svakojak svijet, priča mi o motociklistima, stoperima i posebno biciklistima. Ovi potonji mu donose priče iz kutaka njegove vlastite zemlje u kojima ni on nije bio.
Kroz njih, kako kaže, on spoznaje i sebe.
