Prijedor će i ovog 31. maja obilježiti Dan bijelih traka, a nekada je maj u ovom gradu bio mjesec štafeta mladosti, obilježavanja snažne svjetlosti i baklji slobodarstva. Kao refleks bezbrižnog, zlatnog i otmjenog vremena, u ljudima ovog podneblja, koji su poznavali Prijedor kao privredni, kulturni i sportski centar Bosanske krajine i, osim toga, simbol otpora fašizmu Drugog svjetskog rata, vrati se sjećanje na 1972. godinu.
Tada je u jesen ovaj grad posjetio Josip Broz Tito! Prijedor je tada bio mali privredni div s Fabrikom papira “Celpak”, najvećim rudnikom željezne rude Evrope, u Ljubiji, Tvornicom keksa “Mira Cikota”...
Proročanske poruke
Imao je svoje kulturne institucije, ugledne javne radnike, Kulturno-umjetničko društvo "Osman Džafić" putovalo je po svim kontinentima, a Nogometni klub Rudar bio je u to vrijeme tvrdi drugoligaški tim i nadomak Prve jugoslavenske lige. Vladala je nepomućena idila, a grad koji je još 1901. dobio urbanistički plan, razvijao se u veliki centar. Imao je Nacionalni park Kozaru, povijesno središte i spomenik žrtvama Drugog svjetskog rata, ali i najstariju bogomolju iz 1747. godine, džamiju Sultan Mahmudiju u Starom gradu.
Prijedor 1992: Godina kada je ovaj grad doživio nezapamćen genocid i urbicid
Da, ponosio se i najstarijom školom u BiH, iz 1834. godine, i čuvenom prijedorskom Gimnazijom, osnovanom 1923., koja je važila za najjaču obrazovnu ustanovu u ovom dijelu BiH, a do 1992. nosila je ime narodnog heroja Esada Midžića. I velike i značajne ljude kroz historiju dao je Prijedor - jednog doktora Mladena Stojanovića, narodnog heroja, organizatora ustanka u Potkozarju i skoro mitsku ličnost Drugog svjetskog rata, zatim narodne heroje Miru Cikotu, Muharema Suljanovića, Radu Bašića, Vojislava Kecmanovića Đedu, prvog predsjednika Narodne republike BiH, ali i kipara Sretena Stojanovića, kazališnu i filmsku umjetnicu Zdenku Trach, jednog dr. Nebojšu Popovića, slavnog rukometaša i hirurga, Vesu Arežinu, tekvondo majstora primljenog u Kuću slavnih u Las Vegasu...
A te 1972. Tito je došao i u “svoj” Prijedor i tog 10. septembra otkrio veleljepni spomenik na Kozari, a Drugi krajiški NOP odred “Mladen Stojanović” odlikovao je Ordenom narodnog heroja. U Prijedoru je Tito održao i svoj znameniti govor kada je izrazio neslaganje s akcijom njemačkih komandosa 1972. u masakru izraelskih sportista za vrijeme Olimpijskih igara u Minhenu od strane palestinskih terorista, rekavši da se u tom slučaju moglo djelovati mnogo bolje.
- Na Bliskom istoku stvari su došle u ćorsokak. Vidjeli ste šta se dogodilo u Njemačkoj na Olimpijadi u Minhenu. Ubijeno je 11 izraelskih sportista. Poginula su dva Nijemca... Zbog toga su već mogli da dignu avione i bombarduju žene i djecu u Libanu i Siriji. Ja lično, kao i čitav naš narod, apsolutno sam protiv onoga što su komandosi napravili u Minhenu. Da li su oni bili svjesno ili nesvjesno nečije oruđe, ne znam. Ali, mi smo protiv terora uopće. No, dajte da se malo razmisli - kakvih sve terora ima. Šta je sa onim terorom kada se svakodnevno bacaju hiljade i hiljade tona eksploziva, kada se bombama ruši i sve živo ubija... Je li to teror? To je najgori teror.
Prijedor nakon agresije na BiH
Prema tome, neka se sada izvuku pouke iz onoga što se dogodilo u Minhenu, pa da se jedanput kroz Ujedinjene nacije, učini nešto kako se više terorizam u svjetskim razmjerama ne bi mogao pojavljivati. A to se može ostvariti... To što sada Izrael čini ne čini sam, on ima dobru podršku izvana. Zbog toga je to jako opasno. I taj teroristički poduhvat u Minhenu ima jednu vrlo paklenu namjeru. Da se sva mržnja čovječanstva okrene protiv Arapa. Maltene, trebalo bi sve Arape likvidirati. Razumije se, mi se moramo boriti protiv toga da se baci krivnja na te narode, na čitave zemlje - proročanski je poručio Tito u Prijedoru 10. septembra 1972.
Nema odgovora
Dakle - “Protiv terora!” - ove riječi Josipa Broza Tita, izgovorene 1972. u Prijedoru, oni koji su 1992. vodili vlast ovog grada, potpuno su zaboravili, jer je Prijedor svega 20 godina poslije doživio nezapamćen genocid i urbicid.
Umjesto baklji slobodarstva, zlatnog polusjaja života i sloge, jedne savršene kulture življenja u ovom gradu, koji se odjednom više nije mogao prepoznati u svojoj potmuloj i mračnoj uznemirenosti, na ulice i korzo, na javnu scenu, stupili su čudovišni “talenti”, koji su dozrijevali u kotlovima mržnje i potom u opskurnim i najstrašnijim godinama ovog grada otkako je 1683. godine prvi put spomenut u pismima grofa Adema Bacanija u Bečkom ratu, užasno unakazili stvarnost slobodarskog Prijedora i nekadašnjeg simbola antifašizma.
Prijedor danas: Nekadašnji simbol antifašizma, narodne sloge i kulture življenja
I napravili su od njega evropski simbol genocida, konclogora, patnje i sveopćeg raspada ljudskih vrijednosti.
Nema odgovora kako se to tako moglo dogoditi, ne zna se zašto su riječi tada bile nesavršene, a metak najbolje sredstvo sporazumijevanja s dojučerašnjim komšijama, ali se zna da je nekadašnji Prijedor, onaj iz Titovog vakta i s neponovljivim originalnostima tog doba, danas originalan po upornom negiranju i poricanju zločina nad nesrbima i nečuvenom istrajavanju vlasti u onemogućavanju da se dostojanstveno obilježe mjesta stradanja nevinih.
