Rijetko kojeg dana sjećate se pet, deset ili 20 godina poslije. Svi oni koji su 25. maja 1995. godine bili u Tuzli, zasigurno se od svitanja do mraka sjećaju tog ratnog četvrtka. Sjećaju se svakog trenutka do stajanja kazaljke na 20 sati i 55 minuta.
Grad u kojem nije bilo zločina, logora ili etničkog čišćenja, u kojem se njegovao suživot i otvarala vrata za stotine hiljada prognanih i unesrećenih ljudi, našao se na nišanu ozrenskih zločinaca pod komandom generala Novaka Đukića. U samo jednom trenu, u eksploziji zločinačke granate, ubijen je 71 mladi čovjek.
Svaki naredni 25. maj u Tuzli je dočekivan s neopisivom tugom i boli. Ovaj jučerašnji, 21 godinu poslije, čini se najtežim.
Zločinac Novak Đukić, koji je komandovao Taktičkom grupom Ozren, iskoristio je neozbiljnost pravosudnih instanci naše zemlje i prebjegao u susjednu Srbiju. Pod krinkom da je u Beograd otišao na liječenje, Đukić iz srbijanske prijestonice porodicama nevinih žrtava skoro svakodnevno dosipa so na ranu.
Čini to proizvoljnim rekonstrukcijama krvavog događaja, pričama o uglu pod kojim je granata pala na Kapiju i sličnim nebulozama. Sramnih 20 godina za 71 mladi život i još 124 ranjena mladića i djevojke, Đukić, najvjerovatnije, nikada neće provesti iza rešetaka.
Ni on, a ni njegovi saučesnici, koji su svih postdejtonskih godina slobodni “ljudi”, uprkos činjenici što je njihov identitet utvrđen.
Najsvirepiji zločin u povijesti Tuzle ostaje tako nekažnjen. Na sramotu svih onih koji su mogli, a nisu htjeli i neće procesuirati odgovorne. Na sramotu svih onih koji su dopustili da zločinac Đukić, uprkos pravosnažnoj sudskoj presudi, uživa u slobodi.
Kapija plače, čaršija pamti!
