Još jedan pokušaj samoubistva učenice osnovne škole u Rogatici nedvojbeno ukazuje na to da se bosanskohercegovačko društvo što prije mora uhvatiti ukoštac s rješavanjem problema onih na kojima svijet ostaje.
U očima djece koja idu u školu očito je iščezla rečenica Branka Radičevića: “Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba”, koja je prethodne generacije školaraca dočekivala i pratila iz “druge kuće” i od “druge majke”, kako su se u neka “sretnija” vremena etiketirali škola i učiteljica.
Pošasti savremenog doba na najsuroviji su način pokucale na naša vrata, a da roditelji, a bogami i prosvjetni radnici, nisu bili spremni da im se na adekvatan način suprotstave. Borba za golo preživljavanje neutralizirala je osnovnu funkciju porodice, dok je neizvjesnost pri zapošljavanju kod većine prosvjetnih radnika ubila svaku želju da na časovima pružaju ono najbolje od sebe.
Problemi današnje školske populacije nesumnjivo izviru u porodičnom i školskom okruženju, a sve se češće, nažalost, manifestiraju suicidalnim mislima i njihovom realizacijom.
Ljudska je priroda takva da će pojedinci za svoja djela okrivljavati svakog drugog osim sebe. U vremenima kada nam se djeca ubijaju, u za njih “najljepšem dobu”, sazrelo je vrijeme za adekvatnu i konkretnu reakciju. Odgovornost, najprije, moraju preuzeti roditelji, a potom prosvjetni radnici.
Stoga neka proces ozdravljenja počne u porodici i školi. Neophodno je otvoriti dijalog s djecom, spoznati njihove probleme i potrebe. Izostanak dijaloga neminovno će voditi ka još većoj otuđenosti jednih od drugih i neminovnoj eskalaciji problema.
Nesuglasica i smicalica na velikim odmorima bilo je i bit će. No, njihova rješenja u tranzicijskim vremenima su se dijametralno promijenila. Umjesto grljenja, pružanja ruke jedno drugom, djeca se odlučuju na skok u smrt.
Vrijeme je da pričamo s njima!
