Kada je onomad, zbog neizručenja Šešeljevih radikala Haškom tribunalu, opet krenuo rat riječi između Beograda i Zagreba, mora da se, bar neko, u Bosni prisjetio one Krležine - sačuvaj me, Bože, srpskog junaštva i hrvatske kulture, iako to već zvuči i kao isprazni povijesni romantizam. 

Ništa bez kajanja

Mene je rastužilo, jer to je nekim bosanskim političarima opet poslužilo kao alibi: da uspore tamo gdje bi trebalo ubrzati - i napustiti orbitu turobne bosanske prošlosti - iz koje nikako da se lansirajmo u bolju budućnost. Nisam ni od onih koji stavljaju znak jednakosti između Srbije i Hrvatske, jer to je naprosto nemoguće: da nije bilo Zagreba, i Bihać bi bio Srebrenica, koju, kao ni cijelu istočnu Bosnu, u minulom ratu Beograd nije spašavao. Naprotiv! 

Ali nešto mislim, 20 i više godina kasnije nama, Balkancima, najviše nedostaje jedno obično, ne srpsko, ne hrvatsko ili bosansko, već istinski ljudsko i srčano kajanje.

Mora da ima istine u tome da će raj biti naseljen, ne najviše onima koji nisu griješili, već onima što su se iskreno pokajali. Naglasak je, kao što se vidi, na iskrenosti, a ne samo na pokajanju riječima ili gestom.

- Čovjek koji se ne plaši da prizna svoje greške, prepoznajući da on može biti objekt Božije ljubavi - upravo zbog tih njegovih nedostataka - može početi da bude iskren - napisao je Tomas Merton (Thomas), jedan od najutjecajnijih katoličkih pisaca 20. stoljeća, autor knjige “Nijedan čovjek nije otok”; on je vodio i spiritualni dijalog sa Dalaj-lamom. 

Razmišljam tako ponekad o Aleksandru Vučiću. Povoda ima, često. Malo, malo pa srbijanski premijer poruči - kako se Srbija “ne meša” u unutrašnje stvari drugih zemalja. Ni u Bosni - preko Banje Luke, ni u Hrvatskoj - preko ćirilice, ili, ne daj Bože, u Crnoj Gori i Makedoniji. Jok - nikako! A svi znamo - hoće Srbija da zabode nos u komšijske rabote.

Vučić: Očito “pazi” šta govori, ali nije svjestan šta bunca

Zbog šešeljevaca, s kojima je, kao, na “ratnoj nozi”, Vučić je rekao kako ga nisu prepale poruke iz Zagreba, jer je ovaj put on - podigao “ručnu” i odlučio da ne izruči troje radikala Haškom tribunalu. Uz onu, sada već bizarnu “blagost” punu pritajene prijetnje i ljutnje koju guta kao otrovne zalogaje iz vlastite prošlosti, kazao je da Hrvati ne bi trebali Srbiji držati lekcije o ratnim zločincima, niti o pravnoj državi.

Na upozorenja Tomislava Karamarka kako ovakav stav Beograda prema Hagu naprosto tjera vladu u Zagrebu da blokira pregovore Srbije i EU ovaj mezimac Zapada (Vučić) sugerira da baš i ne uvažava one koji "trče" na komemoraciju u Blajburg (Karamarka).

Vučić, naravno, pazi na riječi, koje su mu često važnije od djela, pa naglašava da svojim izjavama ne želi susjedstvo uvlačiti u blato - “u koje neki žele da ga uvuku”. Tačno je to! On odavno radi da iz tog balkanskog "kala" izbavi Srbiju, samo se ponekad u tom poslu geopolitički zaigra – hiperaktivno - na štetu komšiluka. Uvjeren je, zato (?!), da će Hrvatska “uvijek naći razlog da napadne Srbiju”. Vučić, očito “pazi” šta govori, ali nije svjestan šta bunca.

Sve da to Karamarko nije ni rekao, otvaranje 23. poglavlja, pregovora Srbije sa EU, mora postati lakmus-papir za provjeru srbijanskog “nemešanja” u unutrašnje stvari svojih susjeda. Jer, u protivnom, “ćeraćemo se još”.

- Srbija se ne može ponašati tako da krši standarde EU - rekao je potpredsjednik hrvatske vlade Karamarko. Ali, to konačno treba reći neko u Sarajevu. Pa, ako treba i malo češće. Ako Beograd ponovo prevesla Hag i ne izruči Šešeljevu trojku, ostat ćemo taoci - BiH na prvom mjestu - takve “Raspućin politike”. 

Benetove riječi

Vučić je doista promijenio priču, ali nikako da se istinski promijeni. Uostalom, on bi prvi na Balkanu morao postati politički vegetarijanac. Svima nam je dosta mesoždera Šešeljeve vrste. Ne izmišljajmo više toplu vodu - ugledajmo se na pametnije.

Početkom maja u Americi je umro bivši republikanski senator Bob Benet (Bennett). Posljednje dane proveo je u bolnici pitajući svoju suprugu ima li muslimana oko njega, da im se izvini u ime Republikanske stranke i Donalda Trampa (Trump).

- Ima li ijedan musliman u ovoj bolnici - pitao je sa svoje smrtne postelje umirući Benet. Želio je, pišu američki mediji, da s “ogrlicom od perja” omekša Donaldove riječi znajući da su Trampove prijetnje o zabrani ulaska muslimana u Ameriku uvrijedile mnoge ljude. Htio je i da zahvali muslimanima što su dio Amerike i izrazi svoje kajanje zbog Trampa. 

U bolnici je “ženama s hidžabom govorio kako je sretan da su one u Americi i da su muslimani dobrodošli ovdje”, ispričala je Benetova supruga. Umro je, kažu, miran i blago u Gospodinu. 

Pitam se zato - gdje će duša balkanskim političarima? Onima koji su sijali oluju i žestoke riječi između Dunava, Drine, Save, Une i Neretve. Pa, nakon svega, još i seruckaju. Vučić bi se, recimo, trebao pokajati, ne javno, već iskreno, ali pred sto anonimnih muslimana - tiho i, bar sto puta. Naglasak je ovdje na broju "100".

- Trebali bi se pokajati u ovoj generaciji zbog zajedljivih riječi i nasilnih djela loših, ali i užasne šutnje i ravnodušnosti dobrih ljudi, koji govore - čekaj, još nije vrijeme - rekao je Martin Luter King (Luther). 

Čekati se ne može dovijeka.