Od specijalnog izvještača “Dnevnog avaza” iz Minhena

Država koja ima ovakvu omladinu ne treba da brine za budućnost Njemačke, satirična je poruka koja se može često pročitati na društvenim mrežama i portalima u Bosni i Hercegovini. 

Činjenica je da Njemačkoj treba toliko radne snage da bi mogla primiti sve naše nezaposlene, što opet ni izbliza ne bi zadovoljilo potrebe njemačkog tržišta rada. Prednost toga za bh. državljane, pogotovo od nove godine, jeste prilično jednostavan način dolaska do zaposlenja.

Visokoobrazovani

Ilustracije radi, u bavarskoj prijestonici Minhenu u samo jednoj firmi koja se bavi preradom mesa i proizvodnjom prehrambenih namirnica do posla je u posljednjoj godini došlo više od 150 naših državljana. 

Tu su omladinci između 19 i 35 godina iz Prijedora, Prnjavora, Banje Luke, Mrkonjić-Grada, Bosanske Gradiške, Ključa, Sanskog Mosta i drugih bh. gradova. Uvjet je bio poznavanje jezika i obavezan upis strukovne trogodišnje škole u kojoj izučavaju zanat za trgovce životnih namirnica. Osim različite dobi, riječ je i o ljudima raznih obrazovnih profila. Među njima su i oni koji su u BiH stekli visoko obrazovanje, poput profesora fizičkog i njemačkog, novinara i inžinjera koji u BiH nisu našli put do radnog mjesta.

Većina ih kaže da su sretniji nego što su bili u BiH. Haris Merdanović (22) iz Bosanske Gradiške ističe za “Dnevni avaz” da se teško oprostio od porodice.

- Nisam imao posao. Vratio bih se kada bih imao sreće da se zaposlim i kada bih vidio da nas čeka bolje sutra. U Njemačkoj sam sretan taman toliko koliko sam u BiH bio nesretan - ističe Merdanović.

Merdanović: Vratio bih se kada bih dobio posao

Njegovu sugrađanku Merimu Halilić (24) u Njemačku je, prije svega, dovela ljubav. To je presudilo da napusti posao i odvoji se od porodice i domovine.

- Nije lagan život u tuđini. Veze s porodicom održavam i ne bih se bojala vratiti u BiH da je Nijaz (zaručnik, op. a.) u BiH. Posao je podnošljiv, ali je malo nezgodno navikavati se ponovo na školske klupe i strani jezik - kaže Halilić. 

Trbuhom za kruhom iz Lišnje kod Prnjavora došli su Haris Ahmić (20) i Jasmin Sefić (21). U potragu za perspektivom Ahmić je krenuo napustivši banjalučki Ekonomski fakultet i posao, dok je Sefića na to ponukala nemogućnost dolaska do posla.

- Teško je bilo ostaviti majku i prijatelje. Bez obzira na to, ne bih se vratio i nisam se pokajao. Ljut sam na naše političare kojima nije bitno da li su građani gladni - tvrdi Ahmić.

Sefić i Ahmić: Teško je bilo ostaviti majku i prijatelje

Za njegovog prijatelja odlazak je bila teška, ali i jedina razumna odluka.

- Da dođe do određenih promjena u BiH, vratio bih se. Ali to je teško očekivati. Težak je novi početak u novoj zemlji među novim ljudima, kulturi i jeziku, bez roditelja. Mislim da na tome trebam zahvaliti državnom rukovodstvu u BiH, ali i građanima naše zemlje koji ne traže promjene, nego šute i mrze jedni druge - smatra Sefić.

Ništa od povratka

U Minhenu se skrasila i mlada Prijedorčanka Lejla Karagić (19). Odmah poslije završetka gimnazije, umjesto traženja posla u BiH, zaputila se preko granice. 

- Mnogo mi je bilo teško počinjati neki novi život i zbog toga se ne bih htjela vratiti u BiH - kratko je prokomentirala. 

Vratio se ne bi ni Ključanin Amir Mujezinović (31). 

Mujezinović: Rizik koji se samo može isplatiti

- Navikao sam ovdje na način života i imam priliku za unapređenje. Velika prednost je bila što znam njemački jezik i poznajem kulturu, jer sam živio ovdje i išao u školu. U BiH jedino održavam veze s roditeljima i nekoliko prijatelja - ističe Mujezinović navodeći da mu nije bilo svejedno sjediti u školskoj klupi s duplo mlađim kolegama iz razreda. Smatra da je to rizik koji se samo može isplatiti, kad se vidi stanje u kojem se nalazi BiH.

Put trnovit, ali se dolazi do zacrtanog cilja

Aldijana Bajrić (31) iz Stoca izbjegla je s roditeljima 1993. godine u Minhen. Danas je diplomirani ekonomista. 

- Na povratak u BiH nikad nisam pomišljala jer tamo stanje smatram nestabilnim. Mislim da najmanje prava imaju Bošnjaci, koje sa svih strana pokušavaju degradirati. Nerijetko agresori imaju veća prava nego Bošnjaci. Država nije sređena i previše je nepravde za običnog čovjeka. I ovdje je put trnovit, ali ljudi uspijevaju doći do zacrtanog cilja. Iako sam navikla na njemački sistem života, veze sa BiH redovno održavam. Moja sestra i njena djeca su u BiH, a od prošle godine redovno posjećujem i majčin mezar. BiH će uvijek biti moja i dio mene - kaže Bajrić. 

Državljani bh. u očima profesora: Vrijedni i uporni!

Iskrene pohvale na račun mladih i talentiranih Bosanaca i Hercegovaca uputio je i profesor praktične nastave u spomenutoj školi Armin Bloh (Bloch).

- Školsko osoblje je zadovoljno uspjehom učenika koji su došli iz BiH u našu školu. Vrijedni su i imaju veliku želju da uspiju. Veliki broj zadataka koje rade obavljaju s visokom odgovornošću i maksimalno se trude - kazao je profesor Bloh za “Dnevni avaz”.