Prebolna je tema kojoj se već suviše često vraćamo, a da, nažalost, kao društvo ništa ne mijenjamo nabolje. Još se nismo bili oporavili od šoka nakon samoubistva 14-godišnjeg Mahira Rakovca u decembru u Sarajevu, da bi samo dva mjeseca kasnije stigla potresna priča da se u Bugojnu ubio 16-godišnji Šefko Hadžić, a sada smo ponovno užasnuti viješću da je Alan Hodžić svoj život prekinuo u 10. godini skočivši s prozora škole u Bihaću.

Šta se tačno dogodilo i zbog čega se ovaj dječak odlučio na takav strašni čin, vjerovatno se nikada neće saznati.

No, vijest o načinu na koji je otišao u smrt novi je malj u glavu svima u bh. sistemu, od kućnog do obrazovnog, vjerskog, socijalno-psihološkog, medijskog i svakog drugog društveno-odgovornog segmenta, da se promjene moraju dogoditi. Jer, suviše smo mi mala država da tako olako gubimo svoju djecu.

Poslije ovako stravičnih slučajeva, svi apeli i analize koje nakon svake takve tragedije slušamo svega dan-dva i onda svi utihnu, postali su izlizana priča. Sistemskih promjena još nema niti se ovom, nažalost, sve učestalijem problemu pristupilo na način da se povede barem ozbiljna i šira društvena rasprava o tome kako zaštititi djecu, pa i od njih samih.

Očigledno je da su odjeljenske zajednice, vjeronauke, kulture religija, demokratije... kao časovi u školama, nedovoljni da djeca na pravi način budu naučena kako se nositi sa sve stresnijim i bržim načinom života i konzumerizmom koji on sa sobom nosi i uzima krvavi danak!

Zato, konačno, osvijestimo se svi! Od roditelja, preko obrazovnih, vjerskih, medijskih i svih drugih institucija. Dok ne bude i zaista prekasno, uđimo u škole, pogledajmo svoju djecu u oči, razgovarajmo s njima, poslušajmo ih, prodrimo im u dušu, jer oni nas trebaju. Učinimo sve da nam se više nikada nigdje ne ponove Mahir, Šefko, Alan!