U Hranči kod Bratunca u petak je umrla 81-godišnja Nura Ramić. Umrla je okovana dubokom boli za koju je, osim nje i njenih najbližih, rijetko ko čuo i znao. Jednostavno, ona je svoju bol nosila u sebi i sa sobom, i s njom godinama umirala.  

Na pravdi Boga

Majka Nura u proteklom ratu izgubila je petoricu sinova i četvero unučadi. Nije ih izgubila, znala je reći, već su joj ih dušmani ubili na pravdi Boga

- Mog Adema i Dževada četnici su 3. maja 1992. godine odveli u školu u Bratuncu. I nikad više ništa od njih. Nije prošlo mjesec dana, zovu iz Sarajeva, poginuo moj Enes, apsolvent na Mašinskom fakultetu u Sarajevu, pogodio ga snajper u Domu u Nedžarićima. Tamo su ga i ukopali. Moji Nazif i Sead otišli su u Srebrenicu, mislili da se spase. Kad dođe juli 1995. godine, ubiše mi i njih dvojicu ... – ispričala je Nura našim novinarima prije nekoliko godina. 

Od prevelike boli za djecom Nura je ostala bez suza. Dok bi pričala o sinovima, zajecala bi, ali suza iz njenog oka rijetko je mogla prokapati. 

Spaljena tijela

S tugom je uvijek podsjećala da su joj, osim sinova, četnici ubili i četvero unučadi - Muamera, Adnana, Dženanu i Sulejmana. Posebno ju je boljelo saznanje da su Muamer (10) i Adnan (13) ubijeni 1992. godine, a njihova tijela spaljena su u jednoj kući u naselju Suha kod Bratunca. 

Nakon rata Nura se s prvim povratnicima vratila u svoju Hranču. Pazili su je snaha Hiba, supruga njenog sina Adema, i njeno četvero djece. Patila je, bolovala, ali je Hiba vječito bila uz nju. Takve se snahe, govorila je, rijetko rađaju. 

U nedjelju je u Hranči klanjana dženaza majki Nuri Ramić. Otišla je na onaj svijet, a da nije dočekala da pronađe i ukopa posmrtne ostatke svih svojih sinova.

Novac od penzije dala za mekteb

Kada je 2008. godine pravljen mekteb u Hranči, Nura je novac od penzije koju je dobivala kao majka šehida poklonila za gradnju. Ne bi, rekla je tada, mogla umrijeti da nije u ime svoje djece hajr dala, „jer oni su, gdje god bi hodali, bili od hajra i dobrote“.