Rat koji su republike Jugoslovenske Federacije Srbija sa Crnom Gorom i Hrvatska vodile protiv Republike Bosne i Hercegovine s namjerom da se ona likvidira kao zaseban historijski entitet i podjelom apsorbira u te dvije republike, izmijenio je mnogo stvari u statusu i unutrašnjim odnosima u BiH i njenom položaju u svijetu, a pogotovo u položaju njenog najbrojnijeg naroda koji je tek 1993. godine mogao uzeti svoje nacionalno i historijsko ime Bošnjaci. 

Predstavnici nacija

Ove promjene su imale posljedice i na cijelom prostoru bivše države kao i na Balkanu, jer je na Balkanu, umjesto četiri, sada nastalo osam manje ili više neovisnih država, ako iz tog računa izuzmemo Sloveniju, koja je zapravo srednjoeuropska prialpska država. U komunističkoj strukturi vlasti zastupnici nacija nisu zastupali nacionalne interese, jer su u političkom smislu zastupali komunistički program. Nacije su zastupane simbolički, zbog čega je bilo moguće da ljudi bez nacionalnog osjećanja uopće predstavljaju nacije. U tom sistemu nacije nisu bile politički predstavljane, jer su svi predstavnici bili samo nosioci određene političke ideje vlasti radničke klase i njenog jedinog predstavnika Saveza komunista. 

Novi gospodari naše zemlje koji su na vlast došli udruženi upravo u ideji nacije, ali ne i političkog programa, uzeli su princip konstitucije vlasti od komunista, samo što je taj princip sada bio stvaran, a ne iluzoran. Sada odista vladaju predstavnici nacija u smislu da sebi prisvajaju monopol na zastupanje nacionalnih interesa i nacionalno-političkih programa.  

Ti predstavnici imaju monopol na vlast u dijelovima države nad kojima su oružjem uspostavili dominaciju, a u vrhu vlasti im je putem načela predstavljanja nacije osigurano mjesto i oni učestvuju u vlasti koja se vodi nagađanjem i dogovorom o raspodjeli moći i kontroli resursa u državi. Svaki od njih vlada neprikosnoveno na svom teritoriju, a ono zbog čega se glože i nagađaju je kontrola onih izvora i oblika moći i domena vladavine koja se stvara na temelju postojanja cjeline. 

Stvoren je sistem u kojem onaj koji najmanje znači ima najviše moći i prava. Društvu i državi kao cjelini se odriče gotovo svaki smisao i pravo djelovanja. Tako je stvoreno stanje u kojem lokalna nacionalna vlast, koja ima zadatak da mijenja nacionalne i sve druge odnose na svom teritoriju, uvođenjem nove toponomastike, novih čisto nacionalnih simbola, marginaliziranja određenih skupina i monopola na vlast i separaciju ljudi kao osnove vladavine koja je proširena na sve institucije društva i na resurse teritorija kojim se vlada.  

Potmula borba

Takav sistem je proizvodio napetost, jer je suprotan cijeloj historiji zemlje, a posebno distribuciji stanovništva koje je maksimalno izmiješano. Samo mali broj ljudi živio je u nacionalno homogenim zonama i to su bile one s najmanjim brojem stanovnika (Ravno, Grude, Neum, Nevesinje, Ljubinje, Bosansko Grahovo, Rudo, Posušje, Čajniče i sl.), u kojima je ukupno živjelo manje stanovnika nego npr. u Prijedoru ili Zvorniku, ali nijedna općina nije bila apsolutno jednonacionalna. 

Princip nacionalne podjele, apsurdan za zemlju takvog sastava stanovništva, ipak je postao osnova konstitucije vlasti, što bi se još i moglo uzeti u obzir ako se željelo osigurati da sve nacije budu jednako zastupljene u najvišem organu vlasti, ali primjena tog principa na sve jedinice državne vlasti bila je katastrofalna. Protegnut na sve organe vlasti u zemlji, ovaj princip je doveo do ogromnih zločinačkih nasilnih pomjeranja stanovnika, do stvaranja strukture koja može sve, ali ne može funkcionirati na dobro bilo kog.  

Rušenje komunizma imalo je za cilj da se totalitarni komunistički režim i njegova struktura izmijene tako da se privatizira društveno vlasništvo i primarna ekonomska funkcija vrati privatnom vlasništvu, a odnosi izgrađuju od te osnove i da se politički sistem demokratizira uvođenjem moderne demokratske vlasti izabrane od građana države kao jedinih nosilaca suvereniteta. 

Samo što je ostvareno nešto suprotno, jer se umjesto jednog, sada pojavljuju formalno dva, a neformalno tri nosioca suverenosti i tri politička centra totalitarne vladavine. Naravno, ovakva podjela niti je logična, niti je izvedena iz bilo kakvog pravnog ili moralnog principa. Ona je stvorena primjenom najtežih oblika nasilja, uključujući ratne zločine i genocid, te obimno i međunarodno pomagano raseljavanje velikih masa stanovnika kako bi se stvorila slika prividne homogenosti stanovništva tako formiranih regija.

Niko normalan ne može se složiti s time da nam nasilje i genocid odrede sudbinu

U zemlji sada vladaju tri nacionalne oligarhije i to u Republici Srpskoj srpska, u Federaciji BiH, u dvije jasno odijeljene zone, bošnjačka i hrvatska, tako da je konfiguracija vlasti apsolutno suprotna svakom normalnom demokratskom načelu konstitucije vlasti i odgovara jedino načelu da sila određuje sve u životu ljudi, pa i to kako će država biti uređena, makar to bilo protivno svakom racionalnom principu organizacije političkih entiteta. 

Tvorci ovog sistema kao da su slijedili osnovnu misao Karla Šmita (Carl Schmidt), koji je smatrao da je vanredno stanje izvor ustavnosti, a kod nas je jedna ekstremna forma vanrednog stanja, a to je rat, koji je nastao agresijom Srbije i Hrvatske na BiH, postao izvor improviziranog ustavnog statusa koji vlada u zemlji i prijeti da svojom uobičajenošću postane stalan, tako da je logično da se oko izgradnje ozbiljne države na tim osnovama vodi potmula politička borba i da u njoj uzimaju učešća one iste snage koje su vodile rat. Svaka od tih strana ima za cilj da njen domen bude proširen i zaštićeni njeni interesi.   

Kako se niko normalan, pa ni ja, ne mogu složiti da nam nasilje i genocid određuje sudbinu i uvjete života u budućnosti, smatram da je nužno potražiti konačno način kojim se pitanje naše zemlje i države može rješavati na normalan i demokratski način, bez nasilja i miješanja sa strane, a to znači na temelju pretpostavki koje su date prirodom naše zemlje i našim historijskim iskustvom na temelju kojeg možemo naći formule za sva pitanja koja se eventualno među nama pojave. Polazim od toga da u našim unutrašnjim odnosima i nije bilo nikakvog razloga i povoda da se do te mjere suprotstavimo da nam oružje postane glavna metoda rješavanja jednog političkog pitanja. 

Imajući u vidu sve naprijed rečeno, odlučio sam predložiti jedan drugi, bolji, prirodniji i demokratskiji način rješavanja problema s kojima nas je historija suočila u epohi naših traženja puteva za ostvarenje slobode i da taj svoj prijedlog, obrazložen argumentima, ponudim bošnjačkoj i srpskoj javnosti, a prije svega intelektualnim i naučnim krugovima, kako bi se otvorili putevi kvalitetnog dijaloga među nama, a bez prethodnih političkih uslovljavanja bilo koje vrste, tj. da pokušamo otvoriti dijalog po kriterijima dijaloške misli, a ne po političkim, koje nam u posljednjih dvije stotine godina uglavnom nameću drugi ili ih mi bez dijaloga i bez uvažavanja postojanja drugih na našem historijskom teritoriju izmišljamo.