Onomad je Hamdi Ulukaja (Ulukaya), rodom iz Turske, koji je u Ameriku stigao 2005. godine, kada je osnovao i kompaniju za prodaju jogurta “Chobani”, za 2.000 svojih uposlenika osigurao poklon - dionice svog preduzeća, sada vrijednog između tri i pet milijardi dolara. Svaki je radnik, tako, u prosjeku dobio oko 150.000 dolara. Ali, to je tek početak, jer berzovne akcije ove uspješne firme donose dobit i dividendu, pa je realno očekivati da će neki od “čobana” uskoro postati milioneri.

Digni se i kreni

Poslije skoro četvrt stoljeća života u Njujorku, čini mi se i da je najveća razlika između Amerike i Evrope u tome što prva počiva na entuzijazmu. A druga i dalje robuje tradiciji. A kad tradicija postane sigurnost, koju u Americi podrugljivo nazivaju “zona komfora”, naš mozak prestaje da misli. Rekli su pametni, kako tradicija treba ostati putokaz, ali ne smije biti naš tamničar. 

Trijumf Amerikanaca počinje s malim koracima, u malom biznisu, inovativnom i kreativnom poduzetništvu i, ne zasniva se na velikim riječima, demagogiji ponajmanje. Ona fraza kako je za one koji posao pretvore u životni entuzijazam - u Americi je samo nebo granica - nije izmišljeni narativ. Ta vjera u uspjeh je kapital na koji mogu računati pametni i vrijedni novaci.

Ono što u Americi na vas, prvo i odmah, sasvim efikasno djeluje poput penicilina protiv rijetke ili endemske infekcije s drugog kontinenta upravo je ta skorojevićka “up-start” (digni se i kreni) filozofija. 

Voren Bufet (Warren Buffet), koji je 2013. godine zaradio 12,7 milijardi dolara, što znači da je dnevno dobivao oko 37 miliona dolara, jednom je, opisujući liberalni kapitalizam u kome živimo, rekao: “Budi plašljiv kad su drugi pohlepni, ali zato budi pohlepan kad su drugi plašljivi”. Ili, “budi oprezan šta kupuješ jer, ako budeš kupovao stvari koje ti ne trebaju, završit ćeš prodajući stvari koje ti trebaju”.

Zašto ovo pišem? Pa da bi podsjetio kako se takvim ljudima, jednostavnim, poduzimljivim i jasnim - ne treba rugati zato što ne pripadaju generaciji kojoj ste vi pripadali, dok ste bili, recimo, ideološki početnici. Ti prije nas, i sve do danas jednosmjerni umovi - nisu se proslavili. Mnogi se poslije dugotrajne (ideološke) upotrebe ubuđaju kao kvarna roba, a da nikad ne postanu moralna vertikala za koju se prodaju. 

Birajte pametne

Kada bi se, dakle, neko u Americi samo pokušao narugati skorojevićima, došljacima, ne znam već kako da nazovem te likove, na koje uobičajeno podrugljivo gledaju u minijaturnom Sarajevu i drugim balkanskim mikromahalama, ispao bi smiješan. I trebao bi se narugati polovici Silicijumske doline, sve do NASA-e, “Boeinga” ili “Applea”, u kojima se pitaju oni koji uglavnom nisu rođeni u Americi.

Pričala mi je Senada Adžem, Sarajka koja je 1996. godine došla u Ameriku da studira, a danas je jedna od najuspješnijih žena u prodaji superluksuznih nekretnina, kako je ovdje naučila osnovnu poslovnu lekciju - nisu samo šanse koje vam se pružaju garancija uspjeha, već koliko ih i kako koristite. 

- Nipošto se nemojte družiti s glupljima od sebe, već samo sa pametnijima, od kojih možete učiti i, kao uzor slijediti - poručio je i spomenuti milijarder Voren Bufet.

Kada bi se neko u Americi samo pokušao narugati došljacima, na koje uobičajeno podrugljivo gledaju u balkanskim mikromahalama, ispao bi smiješan

Senada, koja mi je priznala kako je možda još prepoznaju po naglasku, ali je cijene po integritetu, uspjela je postati neko kome se vjeruje i sada pomaže u kreiranju života najbogatijih Amerikanaca. 

Kad bi Amerikanci, kao neki Bosanci, mjerili ljude po njihovom izgovoru, podozrivo, da ne govorimo o pretencioznosti onih koji su umislili da se znanje završava s njima, ovo i ne bi bila Amerika. 

Naravno, sve ono što vrijedi za Ameriku ne vrijedi za Bosnu ili Balkan, zbog specifičnog okruženja i geografije. Ali, i u bosanskom ambijentu raste pamet, talent, radinost - uzgajana na temelju životne etike. Ona je itekako dobrodošla svuda gdje se misli, a ne samo klima glavom u znak odobravanja. Moglo bi se, znači, kad bi s obrnule premise. I kad ne bi bilo onoga - ma ko je on ili ona!

Nameće se i drugo pitanje - zašto malo ko, širom svijeta, ne mašta da radi ostvarenja svojih snova ode, recimo, u Kinu, Rusiju, pa čak i Japan. I da tamo postane Kinez, Rus ili Japanac, kao što ovdje postane uspješni Amerikanac. U Kini mnogo brže grade zgrade nebu pod oblake, kao i u Kataru i Emiratima. A u Japanu tutnjaju mnogo brži vozovi. Ali, tamo vas mjere po naglasku, a ponegdje čak i po boji kože.

U Ameriku se dolazi zato što vam se ovdje, dok se profesionalno i generacijski uzdižete, ne rugaju zbog toga ili zato što preferirate “čoban salatu”. Naprotiv. Zato, kad vas neko pokuša isključiti iz konkurencije, osiguravajući sebi monopol, taj ili ta, odlažu smjenu generacija, pozivajući se na tradiciju umjesto na kompeticiju. I tako zazivaju intelektualnu i svaku drugu provinciju.

Ali, čuo sam da, zahvaljujući nekim novim, mladim američkim skorojevićima, koji su se vratili ili to tek namjeravaju - onaj “tradicionalni” mrak u Bosni neće proći: “No passaran”! Otvorite bosansku kapiju skorojevićima, dosta je bilo i ovih drugih, ubuđalih starosjedilaca.