Na nesreću čovječanstva, postoje i takvi ljudi, zapali u duboku zabludu koji su mislili, sa stajališta njihovih u svim, pa i u našem vremenu prevaziđenih ideja, da rušeći bogomolje, mjesta kozmičkog razumijevanja i ljubavi i ljudskog bratstva naređenog nam od Boga, mogu da prave historiju, koji su, između ostalih, počinili i takvu ludost da su mislili da iz Banje Luke mogu dinamitom ukloniti nešto što je njen trajni simbol, što je bilo uvijek mjesto ljudskog razumijevanja i veza među ljudima, što je ne samo zbog svoje ljepote nego upravo zbog toga bilo razlog ponosa svih Banjalučana i čuvar tradicije ljudskog razumijevanja, a to su naše bogomolje, džamije, a među njima najljepša od svih Ferhadija. 

Ponos generacija

Tako je došlo do rušenja svih, pa i Ferhat-pašine džamije - čuvene i po ljepoti i skladu svih arhitektonskih i urbanističkih mjerila po kojima joj je graditelj izabrao mjesto i izgled,  neprevaziđenih na našim prostorima, Ferhadije džamije, ponosa generacija Banjalučana. 

Bilo ružno, užasno, ali kao sve zlo i svaka rugoba na ovom svijetu, nasreću, zakratko i evo Ferhadije opet u Banjoj Luci, a s njome njenog najvažnijeg graditelja Ferhat-paše Sokolovića. 

Ferhat-paša Sokolović bio je ne samo veliki osmanski vojskovođa nego i čovjek širokih vidika, zamisli i ostvarenja. Među najznačajnija njegova ostvarenja spada svakako i odluka da se ono naselje koje će postati velika Banja Luka dogradi i proširi i definitivno urbano osmisli spajanjem Gornjeg i Donjeg Šehera i da se time iz uskog klanca između Šehitluka i Graba za novi grad otvori široko Lijevče polje kao prostor njegovog budućeg razvoja. Kao čovjek velikih zamisli on je učinio bitne korake u postavljanju osnova za stvaranje urbane strukture budućeg grada, one koja je i danas u njegovoj osnovi. Tu novu strukturu grada on je odredio sa dva ključna i genijalno zamišljena i ostvarena građevinska poduhvata, a to su izgradnja prave, devet aršina široke popločane ceste, koja je vodila od Gornjeg Šehera, zapravo od mosta na Suturliji, do Bojića Hana, kao krajnje tačke pružanja tadašnje gradske zone.  

Na tu longitudinalu on je postavio upravno položenu drugu cestu koja je od nekadašnje Hadžihalilovića džamije na Mejdanu dolazila iz pravca Tešnja, Travnika, Maslovata, Kotor-Varoši i Čelinca vodila uz potok Đurđevac do Vrbasa i preko ćuprije na Vrbasu kod nekadašnje Hilmijine kafane i Harbašove pekare, prelazila ćupriju koja je direktno ulazila u tvrđavu Kastel i iz nje izlazila na mjestu nasuprot nekada poznate Šarine slastičarne i Safikadinog mezara, dalje pored čuvene mesare Fadila Bojića i zgrade kulturnog društva “Fadilet”, Zembine kafane i Hadži hafiza Kovačevića kuće, Raskanove tapetarske radnje i Parića ćevabdžinice, pružala se pravo do Arnaudije džamije i dalje ka cesti koja je vodila prema Bronzanom Majdanu i Sanskom Mostu. 

U presjeku ove dvije ključne komunikacije, na tački koja je topografski najviša u cijelom gradskom području, Ferhat-paša je smjestio svoju džamiju, jedan od najljepših primjeraka klasične osmanske sakralne arhitekture koja je s pratećim zgradama i mezarlukom postala centralna tačka i mjesto od kojeg se mjerilo sve u smislu orijentacije u daljinu i širinu u nastajućem gradu. Ferhat-paša je gradnjom ovih komunikacija, koje su i danas u osnovi strukture grada, dao budućoj velikoj Banjoj Luci bitni doprinos ne samo izgradnjom urbanističkog koda strukture grada nego i izgradnjom mnogih drugih zgrada, kao što su bezistan, karavansaraj, medresa, čaršija s tri stotine radnji, poznata kasnije kao rejon Hanište, i sve druge institucije nužne da Banja Luka po mjerilima tadašnje kategorizacije gradova postane šeher, kakvim se do tada u cijeloj Bosni moglo zvati samo Sarajevo. 

Genijalna zamisao

Medresa, mekteb, kiraethana i kutubhana bile su locirane na velikom prostoru uz samu džamiju, dok je oko džamije bila koncentrirana čaršija i to po strogo određenom ključu po kojem je pazarište za svakojaku robu i stoku bilo na jednoj zadnjoj strani, uz rječicu Crkvinu i okrenuto prema rijeci Vrbasu (čuvena Govedarnica), a čaršija s dućanima i zanatskim radnjama ka drugoj nasuprot džamiji, a između njih su postavljene zgrade koje su bile za opću upotrebu. Ono što ovu zamisao čini genijalnom je mjesto gdje je izgrađena džamija koje je bilo topografski najviša tačka u odnosu na sve ostale nizinske predjele čiji je i sama džamija bila dio. 

Tako je sa šerefeta džamije bilo moguće vidjeti sav gradski atar i sve zgrade koje su okruživale džamiju. Munara je bila vidljiva sa svih mjesta s obje strane Vrbasa, a ne samo s Pobrđa, koje je bilo mahala izgrađena na brdu iznad Arnaudije džamije. 

Tako je Ferhadija, kako je od milja u narodu nazvana ova džamija, bila u svakom pogledu ne samo vizualno, komunikaciono i orijentaciono nego i duhovno centralno mjesto grada i to je ostala do danas uprkos divljačkom i krajnje glupom pokušaju da se rušenjem te divne džamije, tog spomenika najvišeg ranga u kulturi uopće, istjeraju muslimani i islam iz grada koji je procvjetao upravo posredstvom dolaska islama i djelovanjem niza muslimanskih prvaka koji su stolovali u Banjoj Luci i u vrijeme kada je ona bila centar Ejaleta Bosna, koji je utemeljio njegov prvi valija Ferhat-paša. Ali, i kasnije, kada to više nije bila, ali je ostala njena neprispodobiva arhitektonska i urbana ljepota i njen duh, koji, eto, ni taj izljev divljačke mržnje nije mogao ukloniti, jer su je odani ljudi i pravednici među onima koji nisu muslimani obnovili u punom svjetlu i slavi njene historije kao duhovnog  centra i umjetničkog djela prvog reda po kojem je jedino Banja Luka ušla i trajat će dok postoji u analima historije ljepote gradnje i slave ljudskog postojanja. 

Piše: Akademik Muhamed FILIPOVIĆ