Romi danas slave Đurđevdan (Ederlezi), jedan od svojih najznačajnijih praznika. Ovaj praznik se uzima kao granica između zime i ljeta. Ranije su toga dana hajduci napuštali svoja skloništa u kojima su se skrivali tokom zime i odlazili u šumu na zakazano mjesto da ponovo otpočnu hajdukovanje. Zato u narodu i postoji izreka “Đurđevdanak- hajdučki sastanak.”
Nakon đurđevdanskog uranka, jutarnjeg umivanja i kupanja započinje slavlje uz igru, pjesmu i bogatu trpezu.
Dan prije, 5. maja, farbaju se jaja i pripremaju kolači - baklave, tulumbe i druge slastice.
Ujutro rano, 6. maja, djevojčice idu ispod vrbe i šišaju kosu kako bi im kosa rasla i bila bujnija. Kada se vrate kući, kupaju se vodom u koju se stavljaju farbana jaja, vrba i cvijeće, a jaje treba biti crveno kako bi djeca bila zdrava i napredna.I djevojke i mladići se, također, okupljaju kod vrba.
Za Rome je jako bitno da tog dana, 6. maja, počinju da putuju, jer vrbe su procvale i oni imaju, kad već počnu putovati, gdje da odmore, a neki čak i spavaju ispod vrba.
Za Đurđevdan treba da bude što bogatija trpeza, a nakon porodičnog ručka obilaze se porodica i prijatelji.
Nakon toga počinje slavlje uz muziku, igru, a za Đurđevdan treba da bude što bogatija trpeza, počev od raznih slanih jela, pečenja, pa do slatkiša.
Vjerovalo se da ako je na Đurđevdan vedro da će biti plodna godina, a ako na ovaj praznik i sutradan bude padala kiša da će ljeto biti sušno. Kaže se da koliko nedelja prije Đurđevdana zagrmi, toliko će biti tovara žita te godine.
Narodna vjerovanja
Prije Đurđevdana ne treba selena brati ili mirisati, a na Đurđevdan svako uzme po jedan stručak te omiriše i zadjene se za pojas, a devojke i mlade za đerdan.
Na Đurđevdan ne valja spavati, "da ne bi boljela glava“, a ako je neko spavao "onda na Markovdan da spava na tom istom mjestu“.
Smatra se da na Đurđevdan djeluju vještice i druge zle sile, zbog čega su seljaci palili velike vatre "da bi zaštitili sebe i selo“.
Običaji vezani za Đurđevdan se vrše prije izlaska sunca, i to često na rijeci, što svakako ima svoj magijski značaj.
Međutim, najveći broj običaja spada u čistu magiju, kod čega onaj, koji ih vrši, nema u vidu nikakvog određenog demona ni božanstvo.
