Nemojmo se zavaravati, malo je ostalo antičkih karaktera iz grčke tragedije kao modela za moralno uzdrmano čovječanstvo koje hrli u ko zna kojem pravcu. Na Balkanu je to poprimilo drastične razmjere kroz supstitute koji ništa ne znače, ali kao papagaji ponavljaju neke izlizane narodnjačke fraze. 

Sve je manje onih koji slave ljudsku volju i stoicizam nad nevoljama, istinu nad manipulacijom svakodnevnog preživljavanja i principijelnost nad imitiranjem morala. Mnogo nas je više koji bismo samo da pripadamo ili samo slijedimo da bismo iz toga izvukli barem neku materijalnu korist. 

Sekularna država

No, naš etos - običaji i navike kao kolektivni karakter (prema grčkoj riječi koja znači upravo to) oduvijek je bio skup vodećih ideja, a, bezmalo, i ideala. To su bili pokazatelji za jednu naciju, sastavljenu, naravno, od individua, ali i za cijelo građansko društvo ili ideologiju. 

Zato i ne smije biti zbunjenosti i konfuzije. Bez obzira na naša preduvjerenja, emotivnu inertnost, neracionalni slijed koji usvajamo kao “najbolji” - jer zaboga mi pripadamo tome - unatoč vlastitoj nedosljednosti - stvari se ipak moraju kristalno jasno razjasniti. Čak i u maloj Bosni, jer smo u osebujnom balkanskom okruženju. Tu se religija miješa s politikom, a spektakularni odlasci u raskošne bogomolje pokušavaju izjednačiti s tihim i duboko etičkim vjerovanjem. 

- Stvarno demokratsko društvo zahtijeva sekularni etos (karakter): onaj koji ne izjednačava moralnost s religijom, stigmatizira ateiste, prepušta se religijskim interesima i cilja (proziva) druge ili čini religijsko vjerovanje neformalnom kvalifikacijom za javne (državne) urede - napisala je Elen Vilis (Ellen Willis) u svom eseju “Sloboda iz religije” (Freedom from Religion), objavljenom u magazinu “The Nation” 19. februara 2001. godine.

Ova čuvena esejistica učestvovala je u kreiranju političkog pejzaža u SAD od 1941. pa sve do 2006. godine, kad je preminula. Pisala je protiv pseudoreligijskih karaktera i onih nosilaca javne riječi koji su religiju i u Americi upregli u politički fijaker, hvaleći se vlastitom “vjerom”. 

U istom je eseju napisala i kako sekularizam, naravno, ne treba nametati kao mandat. I svakako ne 1. amandmanom američkog ustava, koji garantira slobodu govora i izražavanja, već sve to treba postati kao “stvar senzibiliteta, a ne zakona”.

Spustimo se malo na tvrdu zemlju balkansku, na kojoj je puno zakona, a sve manje moralne srčanosti.

Slušajući izbornu retoriku s Istoka i Zapada, opet imamo razloga za zabrinutost, ljutitost, pa i psovke. Čovjek ne može da se ne upita: koji je to etos koji toliko dugo među nama raste jer se hrani gladnim i razbjesnjelim dušama i puni um koji ponavlja iste greške. I tako nam se onda, opet, sve isto dešava.

A šta bi bilo kad bi u Beogradu tamošnji premijer, najbolje radi istine, a ne zbog izbora - jasno zauzeo stav da je četnički režim Draže Mihailovića bio zločinački. I za veliku Srbiju, koju su zagovarali mnogi, od Šešelja do Miloševića, bez ujedanja za jezik, rekao da je to bio projekt koji je donio jad, krv i bijedu, pa se mora, bez ikakve (izborne) dvosmislenosti, osuditi za sva vremena.

Baš kao što je to onomad zapadno od Bosne, u Jasenovcu za Pavelićevu državu rekla Kolinda Grabar-Kitarović, hrvatska predsjednica: NDH je bio zločinački režim. I da je Neovisna država Hrvatska bila najmanje neovisna te da je nanijela najviše štete hrvatskom narodu.

Balašević: Jedan od onih koji su se našli na meti kabadahija koje prijete građanskoj opciji

Kad bi takvu jasnu poruku, govoreći o Srbiji pred kapijom Evrope, uputio Aleksandar Vučić, kada je već na sebe uzeo “obavezu” da popravlja srpski etos iz minulog stoljeća, onda ne bi trebao gaziti kao po jajima, uz duplu priču, da bi se udovoljilo i ultranacionalistima. Ovako, šteta se nastavlja u Srbiji, a, bogami, još traje u Bosni i nadalje. Da ne govorimo o pojedincima s imenom i prezimenom.

- Mene je proglasio jeftinom fukarom zato što sam svojevremeno išao da sviram u Sarajevo ''tim muslimanima''… - prokomentirao je Đorđe Balašević tu produženu Vučićevu duplu retoriku, za kojeg je rekao da je sada postao “skupa fukara”. 

Sve te riječi, kao i devedesetih, sada služe kao inspiracija lokalnim kabadahijama koje prijete građanskoj opciji Vojvodine i Balaševićevoj kćerki Jeleni.

U modernim vremenima riječ ''etos'' označava karakter ili temeljne vrijednosti koje se upravo vežu za neku osobu. Poput bivšeg njemačkog kancelara Vilija Branta (Willy Brandt). On je 7. decembra 1970. pao na koljena, ostajući tako, spontano, zaleđen 23 sekunde pred spomenikom nacističkom getu u Varšavi. I onda je, bez političkih trikova, na pres-konferenciji izgovorio samo ove riječi: “Mi moramo gledati u budućnost i prepoznati moral kao političku silu. Mi moramo prekinuti krug nepravde.”

Osjećanje krivice

Sljedećeg dana "Frankfurter Allgemeine Zeitung" je prokomentirao: "On mora da je osjetio prožimajuće osjećanje krivice. Ali nije bio jedini, jer nije bilo niti jednog Nijemca koji je tu bio prisutan, a da nije osjećao isto.”

Američki poeta Tomas Salva Eliot (Thomas) davno je napisao da je opći etos ljudi taj koji određuje karakter i ponašanje njihovih političara. Sve dok običan svijet po Srbiji, na stadionima, bude skandirao “Nož, žica, Srebrenica”, a po Hrvatskoj navijači budu crtali nacističke svastike - nema nama političkog karaktera za izbavljenje. Jer ovaj narodnjački - nacionalni etos odavno je postao opći patos. Tužno, ali u Bosni najviše.