BIH

Ko se Evrope plaši još

Osvrt s američke verande

Erol AVDOVIĆ

17.4.2016

To da će Evropska unija uvesti vize Amerikancima, zato što SAD još nisu ukinule vize za sve državljane EU - iz Bugarske, Hrvatske, Mađarske, Poljske, Rumunije i s Kipra - bila je “vijest”, koju nijedna ozbiljna novina u Americi nije stavila na naslovnu stranu. A teško je bilo pronaći i u unutrašnjim rubrikama američkih medija. Ova špekulacija, jednostavno, nije preživjela konkurenciju onoga što Amerikance još najviše interesira - biznis i poslovna politika, sloboda i sigurnost.

Sigurnosne ambicije

Osim što je zvučala otužno u svakodnevnom medijskom beznađu punom lagane zabave, odakle je znanje odavno protjerano, ova vijest je pokazala i kolosalno nerazumijevanje da su Sjedinjene Američke države eurocentrična zemlja, kao što su, s druge strane, i pacifička sila.

To je i neshvatljivi zaborav da Evropa ne bi bila slobodna, demokratska i sigurna, da Amerika, odmah iza Drugog svjetskog rata nije zastala iza toga. Amerikanci i dan-danas s jasnim interesom stoje iza projekta EU, bez obzira na konkurentske iskre, ideološke razmirice i povremene sudare američkog pragmatizma i evropskog robovanja tradiciji. 

sad-eu

Amerika s jasnim interesom stoji iza projekta EU, bez obzira na konkurentske iskre

Ali, Evropa se i dalje kočoperi svojom estetskom sterilnošću - nasuprot američkom "nesavršenstvu" i napretku dostupnom svima, bez obzira na rasu, boju kože, vjeru i naciju. Iako je Evropa kolijevka ksenofobije, pa i urođenog rasizma - SAD i dalje čuvaju njenu evropsku i atlantsku sigurnost. Nemojmo se zavaravati, da nije Amerike - ne bi NATO imao sigurnosne ambicije do Urala, već bi Rusija imala aspiracije do Atlantika, kao što ih sada ima “samo” do Balkana.

Što bi rekao Damir Nikšić, “ono će meni uvoditi vize”! Brisel će kao američkom biznisu i vlasnicima američkih putovnica sa zlatnim orlom “uvoditi vize”!? Ne lipši magarče do zelene trave. Ma, nikad! “Š’a će ba Evropa”, rekao bi Damir - ispravno. 

Zapravo, uvođenje viza Amerikancima, koje bi Evropska komisija navodno mogla objaviti 12. juna, uz ukidanje viza Turcima, bio bi, kažu neki, početak raspada EU.

Prioritet je razmisliti o drugim dešavanjima na Zapadu, kojima je ovakva Evropa raskošni rasadnik. Recimo, o “smrti liberalizma”, kako je to onomad opisao kolumnista “New York Timesa” Rodžer Koen (Roger Cohen), autor odlične knjige o ratu protiv Bosne “Srca izrasla brutalno” (“Hearts Grown Brutal: Sagas of Sarajevo”, Random House, New York, 1998). 

Ako već nije mrtav, kao najvažnija tekovina zapadne demokratije, liberalizam je satjeran u ćošak, odakle se brani posljednjim atomima snage, napisao je Koen. Zato, Evropa i Amerika trebaju povesti računa o opasnom uzdizanju autokratskih političara Mari Lepen (Marie Le Pen), Donalda Trampa (Trump) i ruskog carističkog lidera Vladimira Putina.

“Trijumfalan prije četvrt stoljeća, kada je izgledalo da su liberalne demokratije definitivno preovladale nad totalitarnim utopijama koje su proizvele toliko krvavih žrtava (liberalizam) je sada pod opsadom iznutra i izvana”.

Izgubljene duše

Umjesto liberalne demokratije – što je još ideal onih koji žele postati članice EU, pa se zato prisjećam stihova Branka Miljkovića o tome “hoće li sloboda umjeti da pjeva kao što su sužnji pjevali o njoj” - Evropa danas teži nacionalizmu i autokratiji.

Sve to, pojačano informativnom tehnologijom Zapada - uz svakodnevnu serijsku proizvodnju bizarnih vijesti - opet svjedočimo novim oblicima manipulacije nad izgubljenim ljudskim dušama.

Prvo onima, kako to piše Rodžer Koen, “čija neotpornost prema pohlepi, predrasudama, neznanju, dominaciji, bezuvjetnoj poslušnosti i strahu, nakon svega - nije izbrisana padom Berlinskog zida”. Nažalost, suviše smo se nadali u tu novu Evropu, koja na kraju ipak nije stigla. Vidjelo se to i u Bosni 1995. godine, kada nam se pola stoljeća poslije holokausta dogodio genocid u Srebrenici.  

A vidi se to i danas, u Evropi, u kojoj, od Rusije, preko Mađarske, do Poljske, koje spominje i Koen, da ne govorimo o jednoj Srbiji koja sjedi na dvije stolice - između “liberalne demokratije” i proruskog tipa autoritarne države, skoro da vlada kult ličnosti: apsolutistički lideri koji ne silaze s TV ekrana. 

No, nije samo Srbija u pitanju. Jer, od Makedonije, preko Crne Gore, do BiH rastu te “privatne države” za pravno povlaštene interesne skupine, u kojima su liberalne odrednice samo deklarativna politička roba, ali ne i stvarne vrijednosti.

U Evropi je, tvrde Amerikanci, autoritarnost u porastu, dok je liberalizam ili čak blagi oblik liberalizacije u stalnom povlačenju. To je današnji duh Evrope, u kojem su, bez obzira na bezvizni režim, liberalnim vrijednostima odavno uvedene najgore “vizne” sankcije. 

S padom komunizma, napisao je u svojoj kapitalnoj knjizi “Kraj historije” američki esejista Frensis Fukojama (Francis Fukuyama), trijumf Zapada i zapadne ideje evidentira se i uz “totalno gašenje” sistemskih alternativa za taj zapadni liberalizam. Ne znamo, dakle, još hoće li finalna tačka historije, kao što je to najavio Fukojama, biti dosegnuta “univerzalizacijom zapadne liberalne demokratije, kao finalnom formom humane vlade”. 

A oni meni o vizama, i to zbog nikad do kraja demokratiziranih Bugara, Mađara, Poljaka, Rumuna i ostalih.