BIH

Kako se postaje Sarajlija

Osvrt s američke verande

Erol Avdović

9.4.2016

Kad je Sarajevo u pitanju, uvijek su u njemu bile dvije dominantne vrste ljudi - jedni koji su rođeni u ovom gradu, a drugi koji su ga usvojili kao mjesto bez koga ne bi mogli ni živjeti. Uvijek mi se činilo da niti jedne niti druge sudbina nije slučajno izabrala.

No, to što se neko rađa kao Sarajlija, pa i postaje građaninom ovog grada živeći tu, usvajajući kulturu i običaje, manje me fascinira od rebusa - kako neko ostaje Sarajlija, čak i ne živeći više u njemu. Ili, kako se uopće prestaje biti Sarajlija!? Može li se zapravo?

Ko je pravi

Tako, naprimjer, razlika između mog mlađeg sina i mene je u tome što je on Sarajlija po rođenju, a ja nisam. Doduše, on je morao napustiti Sarajevo s nešto više od šest mjeseci zbog minulog rata protiv Bosne. A mene su u Sarajevo doveli sa šest mjeseci, zbog drugih životnih okolnosti.

Opet, obojica smo Sarajlije na svoj način: ja, koji sam u Sarajevu sve naučio što je najvažnije i ono što se uči u prvim godinama života. I moj sin, koji u Sarajevu nije stigao naučiti ništa, nijedan korak, nijedno slovo ili dječiju igru.

On je i progovorio u Americi, prošao ovdašnju školu sve do završne godine jednog njujorškog medicinskog fakulteta; borio se s atlantskim virusima i američkim ospicama, ali je opet - Sarajlija sa dna kace.

To je ta fenomenologija koja je zaintrigirala Džoa Bajdena (Joe Biden) kad je došao u posjed poeme jednog američkog srednjoškolca (2009.) s naslovom “Welcome to Sarajevo” (Dobro došli u Sarajevo). Taj, tada dječak, koji je sav svoj životni senzibilitet usvojio u Americi, nakon svega napisao je kratki, ali uvjerljiv omaž svom Sarajevu.

sarajevo-april

Sarajevo u nama ostaje neosvojiva tvrđava - nikad dosegnutog ideala

Poznat po tome da voli citirati stihove, Bajden je, očito, odmah osjetio taj autentični miris Sarajeva, uhvaćen negdje u Njujorku. Svidjelo se američkom potpredsjedniku kako je mladi američki srednjoškolac ispisao tu elegičnu, ali preciznu poemu o svom rodnom gradu, koga je napustio u pelenama - praktično bez sjećanja. A, opet, sjetio se svega što treba!

Tako je američki potpredsjednik u svom prvom vanjskopolitičkom obraćanju, u svojstvu drugog čovjeka SAD, bez oklijevanja i odlučio da u Parlamentu BiH 19. maja 2009. godine svoj prvi potpredsjednički govor van Amerike završi stihovima mog mlađeg sina.

Čast, slava i hvala nastranu, ali potpredsjednik je uradio vrlo praktičnu stvar! Pokazao je kako taj cvijet sarajevskog duha miriše usred američke botaničke bašte - gdje raste toliko drugih egzotičnih cvjetova iz svih krajeva svijeta.

Često razmišljam o tome u aprilu, kad se obilježavaju dva sarajevska datuma - oslobođenje grada od fašizma 1945. i napad i početak najduže opsade jedne evropske prijestonice, Sarajeva, koja je trajala od 1992. do 1995. godine.

Onomad mi je sin još rekao: “Mislim da čak ni Njujork nije toliko poetski romantiziran kao Sarajevo”! Slušali smo skupa Hendinu pjesmu “raskrsnice Sarajeva prošao sam živ - svi pucaju po mom gradu niko nije kriv…” A onda i Kemala Montena - “ako pitaš gdje sam sada - ne idem iz ovog grada, sve je moje ovdje ostalo…”, pa smo se, ne krijem, svi skupa u našem njujorškom domu i rastužili.

Drž’te lopova

Jedno je, ipak, sigurno - Sarajevo u nama ostaje neosvojiva tvrđava - nikad dosegnutog ideala, jednog otrgnutog življenja u gradu u kojem smo maštali o budućnosti dolazećih generacija. Sada, uz stalno pitanje: Šta bi bilo da nije bilo?

Džaba što s našeg njujorškog prozora svako jutro i svaku večer vidimo obrise “Empire State Buildinga” - često u različitim bojama nečije nacionalne trobojke - ovisno o aktuelnosti svjetskih događanja. Taj pogled, uvjeravali su me Amerikanci, “vrijedi milion dolara”; nisam ga se odrekao.

Živjeti u Njujorku doista znači i živjeti u najvažnijem gradu na svijetu. Ipak, naša je mjera svijeta, bar donekle, još Sarajevo. Njujork jeste najvažniji grad, ali samo Sarajevo uzburka naš duh kad razdvajamo jutro od noći, dobro od lošeg ili, prosto nezamislivo, čak i lijepo od ružnog. Ovdje, u gradu znanja, ljepote, slave, novca i imanja.

- Objektivno, Pariz je najljepši grad na svijetu i ništa u Sarajevu ne može biti uspoređeno s Parizom, ali moje srce nikad ne drhti u Parizu kao što zadrhti u Sarajevu dok čekam u redu u pošti - rekao je Goran Bregović.

Biti Sarajlija po rođenju, kao što su to moj sin u Njujorku i Bregović u Parizu, Aleksandar Hemon u Čikagu, Miljenko Jergović u Zagrebu, očito, objektivno je stanje, reklo bi se - neizlječiva bolest! Biti Sarajlija i, kao što su to bili Tin Ujević, Miroslav Krleža, Suzan Zontag (Sontag), Bil Karter (Bill Carter), ili mnogi drugi, ne po rođenju, već slobodnom voljom - posebna je priča.

- Riječ Sarajevo neutralnog je roda. Baš kao dijete - puno igre, jednostavno, naivno, uvjerljivo, djetinjasto… pa zato uvijek prvo pruža ruke - rekao je i Đorđe Balašević.

Zato, kad pomislim na Vojislava Šešelja, rođenog Sarajliju, kojem ta titula pripada po sudbinskoj inerciji, jer je svijet ugledao u bolnici na Koševu - i na njegovu namjeru da opet šeće sarajevskom kaldrmom - dođe mi da viknem: Drž’te lopova! On je jedan od onih koji su pokrali naše sarajevske živote. Nije njemu mjesto u Sarajevu. On je odavno prestao biti Sarajlija. Sarajevo je stanje duha, a ne samo rodni list.