Jedan od rijetkih živih učesnika Drugog svjetskog rata, Šaban Tutnjić (96) izgleda veoma vitalno a njegove komšije iz Željeznog Polja kod Žepča kažu da se za svoje godine odlično drži. Prvi put poslije 70 godina ćutanja, odlučio je da svoja sjećanja podjeli sa čitaocima “Dnevnog avaza” i ukaže na ratne nevolje u koje ratni vihor može da ponese običnog čovjeka.

- Živjeli smo sirotinjski u Željeznom Polju koje nije ni slično ovom današnjem. Satima sam sa ocem Ibrahimom pješačio u Zenicu da na pijaci prodam koji kilogram kravljeg masla i opet satima pješačio da se vratim u selo – prepričava Šaban Tutnjić.

Tutnjić čitav život pješačio

Dok su Tutnjići preživljavali uz ovce, koze i goveda, na svjetskoj pozornici su se dešavale stvari kojih nisu bili svjesni. Nepismen, posvećen poljoprivredi, stočarstvu i golom preživljavanju, dočekao je da ga jednog prijepodneva 1941. godine mobilišu u vojsku, za koju će kasnije saznati da je pod komandom Ante Pavelića.

- Poslali su me u Njemačku, na vojnu obuku koja je trajala godinu i po. Bili smo u Minhenu i tamo sam prvi put vidio čokoladu. Prva dva dana kafu nisam pio jer nisam znao šta je to, nikada je ranije nisam vidio, za mene je to bila odvratna crna tečnost – kazuje Šaban Tutnjić.

Prisjeća se i izrezanog hljeba premazanog marmeladom kao i drugih đakonija koje je prvi put vidio u životu.

Poslije završene obuke, postrojili su ih i naoružali. Svi su bili kao jedan, mladi i uvježbani ali i dalje bez spoznaje šta se dešava na svjetskoj političkoj sceni. U to vrijeme, Treći rajh je bio u punoj ekspanziji.

- Pavelić je došao u posjetu Hitleru, a Hitler je za binom galamio kako je došlo vrijeme da se vratimo kući i proširimo granice koje je valjda zamislio. Znao sam da to neće izaći na dobro – govori Tutnjić.

Prvu kafu popio i čokoladu pojeo u Minhenu

Sa ostalim jedinicama je umarširao u Banja Luku a onda otišao za Bugojno gdje su ga po naredbi više komande rasporedili. U sjećanju mu je ostala scena, kada negdje kod Bugojna, pored puta vidi bosanskog seljaka sa fesom na glavi kako prodaje trešnje.

- Nazovem mu sellam a on me čudno pogleda jer sam bio u švapskoj uniformi. Pitam ga koliko koštaju ašlame, a on odgovori da je šolja deset kuna. Kupio sam dvije porcije i otišao dalje sa jedinicom – kaže Šaban Tutnjić.

Zatim je kod Bosanskog Novog čuvao stražu dok su radnici sjekli šumu. Poslje sedam dana iznenadila ih je partizanska zasjeda i tu je doživio scenu koju će pamtiti do kraja života.

- Kada su nas opkolili i napali, sklonio sam se do jednog drveta. Taman sam sjeo da se odmorim i spustio pušku pored sebe, a u tom momentu je jedan partizan s puškom došao, zarobio me i svezanog odveo u Bosanski Novi – priča Tutnjić.

U Bosanskom Novom su partizani likvidirali dvojicu Nijemaca sa kojima je bio i tada je pomislio da će izgubiti život.

Hitler je za binom galamio da se rastajemo

- I jednom i drugom su pucali u glavu iz pištolja i to pred svima. Poslije višednevnog ispitivanja, oduzeli su mi dokumente i rasporedili me u jedinicu u kojoj sam ostao do kraja rata – objašnjava Tutnjić.

Sa nogu je morao da skine nove njemačke čizme ali niko od partizana nije mogao da ih obuje jer su im bile tijesne, tako da su ponovo završile na njegovim nogama.

- Čitav rat sam nekako prepješačio a i do rata pješačenje mi nije bilo strano. I sada bih pješačio da me noge bolje služe – uz osmjeh kazuje Šaban Tutnjić, koji zaključuje da je rat strašna nevolja koja običnog čovjeka može odnijeti predaleko ali da poštenje u vojniku ne može da uništi uniforma, bez obzira kakva obilježja na njoj bila.