- Ne pišem da bih dragim ljudima natjerao suze na oči, nisam mazohista da bih samog sebe mučio. Pišem da bih sebe olakšao i svoj bol i patnju, koja me već 20 godina pritišće i za dušu ujeda, s drugima podijelio. I pišem u ime onih kojih više nema i ne mogu svoju priču ispričati. Pišem i iz pijeteta prema ubijenim i nestalim, jer su zaslužili da ih se sjetimo. I pišem u nadi da se ovo nikad više neće ponoviti. Ovo su riječi Ante Tomića, prijeratnog stanovnika Ljubije kod Prijedora, koji je preživio pakao prijedorskih logora. 

Bio Mrđin prijatelj

Tomić je prije rata bio prijatelj ratnog zločinca Darka Mrđe, koji je nedavno uhapšen u akciji SIPA-e. Bar je tako mislio, jer skupa su radili u rudniku Omarska. Mnogima nije jasno kako se takva osoba mogla preobraziti u jednog od najvećih prijedorskih monstruma. 

- Naravno da mi je draga svaka vijest o provođenju pravde, izrečene kazne nikad nisu adekvatne, mrtvi i izgubljene godine se ne mogu vratiti, sva bol i patnja, ali samo izricanje kazne, dokazi i priznanja imaju veliki značaj - kaže Tomić. 

U Omarskoj je radio još od priprema za otvaranje rudnika, kao prevodilac za njemačke inžinjere, a kasnije na separaciji. Uhapšen je početkom juna 1992., na spavanju, odveden u Keraterm, potom Omarsku, pa Trnopolje. Pakao na ovom svijetu opisao je u više od stotinu kratkih priča, koje bi trebale biti objavljene u knjizi posvećenoj njegovim sapatnicima koji nisu imali sreću preživjeti. 

- U logoru se umire i po sto puta dnevno. Svaki dan. Na stotine prijatelja, radnih kolega, komšija poznanika je ubijeno i "nestalo" po logorima i na hiljade ljudskih, emotivnih ljuštura je preživjelo. O izdaji prijateljstva s druge strane, koje boli i više od svih batina, zlostavljanja, gladi, da i ne pričam - kazuje nam Anto Tomić.

Dalje od Izačića...

On već godinama živi u Njemačkoj, jer snage za povratak kući nema. Bavi se građevinskom djelatnošću i izvršni je direktor NVO “Građanski monitoring” za jugoistočnu Evropu. 

- Prije 15-ak godina sam stigao do prijelaza Izačić, ali dalje nisam mogao, nisam imao snage. Preteško je opisati taj osjećaj, pokušavam već 15 godina, ali sva ta bol, patnja, sjećanja, doživljena i preživljena poniženja ne stanu u par riječi. Okrenuo sam se i vratio u Hamburg, gdje živim već 23 godine - pojašnjava Tomić. 

Protiv je osvete i odmazde, samo želi istinu i pravdu, dželate ukloniti s bosanskih sokaka, a prognanima pravo na povratak i život dostojan čovjeka. To čini svojim svjedočenjima pred sudovima, pisanjem i planovima da jednoga dana, na osnovu tih priča, bude snimljen i film.

- Poruke šaljem svaki dan, o ljubavi prema Bosni i svim njenim građanima koji je poštuju i vole, ma kako se oni nazivali - Bosanci, Bošnjaci, Bošnjani i dok im ispred naziva stoji ono “dobri”. A dok je tih “dobrih”, bit će i Bosne ponosne - ističe Tomić u razgovoru za „Avaz“.

Noć bola: Vrištim, Bog me čuje...

Svoje stradanje posljednje noći boravka u Omarskoj opisao je u priči “Noć bola”. U WC-u ga je napao mlađi brat zloglasnog Miroslava Kvočke, kojem se potom pridružilo još nekoliko stražara. 

- Udarci ne prestaju. Po leđima, nogama, po glavi. Skidam naočale, držim ih u ruci, drugom rukom se branim. Vrištim, Bog me čuje, bolovi su neizdržljivi. Vriska ne pomaže, tuku i dalje. Prepoznajem među njima i Švraku. „Naoružan“ je lopatom. Udara i on, ali njegovo „lopatanje“ mi dođe k'o masaža. Ne mogu više ni vrištati, usta su mi puna krvi i polomljenih zuba. Osjećam, sa svakim novim udarcem, kako mi se organi "šeću" po utrobi. Svaki udah zraka peče k'o ubod noža. A tortura se nastavlja, krv pršti na sve strane, bolovi su nesnošljivi. U prostoriju ulazi i osmi dželat. Prcać, šef smjene, osobno. I on mi prilazi, ali neće da prlja ruke tim smrdljivim, krvavim stvorenjem sklupčanim na podu u ćošku WC-a. Udara me nogama. Ispunjavam želju stražarima: ne vrištim više, samo još krkljam i jedva čujno jecam. I onda se dešava nešto čudno: vidim kako se palice, čizme, kablovi, šipke, pendreci, lopata spuštaju na moje nezaštićeno tijelo. A meni ništa, ne osjećam bol, ne osjećam ništa. I lagano tonem, tonem, tonem... Lijepo mi je - navodi u potresnoj ispovijesti Anto Tomić.

Rizino “hvala, bujrum”...

Četiri minute nisu dovoljne ni za pušenje jedne cigarete, ali je tih 240 sekundi u Omarskoj moralo biti dovoljno za postrojavanje, čekanje u redu, trčanje u restoran, srkanje vrele, tanke čorbice, vraćanje zdjelice i kašike, batine na ulazu i izlazu ... Ostatak osmine pet dana starog hljeba često bi se jeo na pisti, kao i tog dana kada je zbog temperature od plus 40 stepeni u hladu i stražarima bilo lijeno da tuku svoje žrtve. 

- Jedan od stražara u prolazu, gledajući nas kako jedemo, sa smješkom na licu nam dobacuje: “Prijatno, vojsko”. Mrzovoljno, kroz zube horski odgovaramo: “Hvala”. A negdje iz prvog reda se ču „Hvala, bujrum“. Muk, tišina... 500 logoraških duša na pisti se zaledilo. Svih nas 500 zatočenika je u djeliću sekunde shvatilo da je Rizo izgovorio pogrešnu riječ. Znao je to i Rizo, ali bilo je kasno. „Ma kome ti bujrum, majku ti jebem balijsku“ vrisnu stražar na Rizu i psovke proprati kundakom po Rizinoj glavi. Još pet-šest stražara se sjati oko nemoćnog Rize koji je ležao na pisti. Udarci vojničkih čizama, pendreka, kablova i kundaka, Rizinih jauka, vriskova i vapaja odjekuju Omarskom. Zarivam glavu u beton, pokrivam glavu rukama, ne mogu gledati ni slušati divljanje zvijeri nad nemoćnim Rizom. Nakon par minuta Rizo ne pruža više nikakav otpor, ne vrišti, ne miče se. Malo kasnije četiri „dobrovoljca“ odnose Rizu na „odlagalište“ iza Bijele kuće. Rizo, dobra merhmetli duša bosanska, nikad više nikome neće moći poželjeti „bujrum“ - piše Tomić.

Dr. Eso i braća Dalton

U svojim svjedočenjima Anto spominje i dr. Esada Sadikovića, prijedorskog ljekara koji je, iako i sam logoraš, mnogima pomagao, dok ga nisu ubili. 

U julu 92. na betonu logoraši pronalaze bezličnu masu, obučenu u par poderanih dronjaka, te nakon pomnog proučavanja shvataju da je u pitanju ljudsko tijelo. Prepoznaju jednog od četvorice braće Daltona iz Ljubije, čiji je brat Ante u istom logoru. Zvali su ga Glumac. Nisu vjerovali da će preživjeti, ali ipak traže da dr. Eso intervenira što je i učinjeno. Dr. Eso je prstom probio kožu na upaljenoj ruci, iz koje su istekli litri gnojne, bijele mase. Nakon par dana groznice Glumac je došao sebi, a onda ispričao priču o najzloglasnijem dijelu logora Omarska - Bijeloj kući - logoraškom krvavom zdanju punom „patnji, bola, agonije i smrti, „kući gdje se smrti odlazilo premlaćivanjem“, „gdje se umiralo danima, a nije moglo“, „gdje su krv, znoj, polomljene kosti, odvaljeni bubrezi, izbijeni zubi, fekalije, glad i žeđ pripadale svakom od nas posebno i svima zajedno, gdje smo spavali na mrtvima i puštali mrtve da spavaju na nama“.