Cazinjanin Senad Begić, bivši logoraš, jučer je, nakon 16 godina čekanja sudske pravde, pokušao sebi oduzeti život samospaljivanjem. Njegovo strpljenje i dugogodišnji očaj zbog nerada pravosuđa u njegovoj općini jednostavno su eksplodirali flašom benzina koji je planuo na njegovoj odjeći, čime je u svijet poslana strašna slika nepravde s kojom se suočio ovaj čovjek.
Nebitno je više je li se nesretni Begić zapalio zbog nekakve međe u dvorištu zbog koje se spori sa svojim komšijom i je li međa uopće vrijedna pokušaja oduzimanja vlastitog života.
Činjenica da se građani, u nemogućnosti da, zbog nerada i nemara institucija za provedbu zakona, riješe probleme s kojima se svakodnevno susreću, sve češće odlučuju na samoubistva, alarm je koji oni kojih se sve ovo tiče još ne žele čuti.
Slučaj Tuzlaka koji godinama ukazuje na nepravdu u kojoj je na nezakonit način ostao bez vlastitog stana i uz to u stanu kao vlasnika zatekao nikog drugog do sudiju jednog tuzlanskog suda, najbolje govori o korijenima i razmjerima nepravde u našem društvu.
Da institucije države rade po zakonu i pravdi, bez obzira na sve anomalije i porive kojima su, kao i svi drugi, podložni i građani BiH, danas niko nikome ne bi mogao lako oteti ni među, ni avliju, ni stan, niko ne bi mogao dobiti posao koji mu ne pripada, niti biti vlasnik lažne diplome ili uvjerenja da je ranjen u ratu i uz to još primati nezasluženu penziju.
Nepravda i zulum s kojim se svakodnevno suočavaju hiljade građana BiH nepremostiv su stres za mnoge. Vidjeli smo to i jučer u Cazinu na najgori mogući način.
