Tamo gdje rijeka Sava dijeli Srem od Mačve, gdje je nekoć bila granica Beogradskog pašaluka i Austro-Ugarske monarhije, u selu Noćaj kod Sremske Mitrovice, skrasio se prota Milorad Golijan. Daleko od svog rodnog kraja, Žeravice kod Han-Pijeska, Ljudina od Noćaja provodi svoje penzionerske dane.

Mogao je odabrati drugačiji životni put krvave 1992. godine, zažmiriti kao i mnogi drugi vjerski službenici na zlodjela koja su u ime svojih naroda i vjera činili neljudi sa svih strana. Mogao je, ali nije. Spašavanje vlaseničkih imama Muniba Ahmetovića i Bege Selimovića od naumljenog klanja surovo je naplatio uvredama, omalovažavanjem, šikaniranjem i, na kraju, progonom iz BiH, koja je za njega bila i ostala zemlja ljubavi i sevdalinke.

Ovozemaljsku nepravdu je stoički podnosio u Sremskoj Mitrovici, bolje rečeno u Srbiji, pod režimom Slobodana Miloševića, nastavio širiti poruke ljubavi, uvjeravati vjernike da samo ljubav pokreće svijet, a da ga mržnja razgrađuje. Zbog takvih besjeda ponovo je završio na “stubu srama”, omalovažavan i šikaniran. Skupu cijenu platilo je njegovo zdravlje, ostao je bez vida, ali čvrste vjere u Boga, ljubav i dobre ljude.

Uvijek je težio da njegove besjede vjernicima imaju duhovnu težinu i snagu, nikada materijalnu. Zato je, valjda, granicu BiH i Srbije prešao u automobilu Yugo 45 i zato, valjda, svoje penzionerske dane provodi na skromnom imanju, gdje, zahvaljujući supruzi Milici i sinu Strahinji, piše knjige. Ljudinu od Noćaja pozivaju da drži besjede širom Srbije. Nikada, poslije 1992., nije besjedio na lijevoj obali rijeke Drine. Vrijeme je da mu se otvore vrata rodne grude!