BIH

Zašto smeta naš vjerski identitet?

Šta znači i kud nas vodi odluka VSTV-a

Piše: Muhamed FILIPOVIĆ

13.2.2016

Izgleda da će naša javnost, posebno muslimanska, morati da istrpi još mnoge neugodnosti i nasilja da bi se shvatilo kako u našoj državi neke veoma važne funkcije obavljaju ljudi koji nemaju obrazovanje i znanje, savjest i moral, koje takve funkcije zahtijevaju. 

Pokusni kunići

To što smo tako skupo platili činjenicu da su nam u ključnim momentima historije politiku vodili nekompetentni izložilo nas je stradanjima, ali izgleda to nije bilo dovoljna pouka da se shvati da u današnjem svijetu samo znanje, kompetencija i moralnost predstavljaju osnovu uspjeha u vođenju države, te treba ponovno da budemo pokusni kunići za nezrele odluke, očevidni nedostatak svijesti o značenju određenih stvari u ljudskom životu i bitnu činjenicu kompliciranosti svih aspekata ljudskog života. 

Prirodna prava su ono što čovjeku pripada samom činjenicom njegovog postojanja. A među takva neupitna prava koja su nazvana prirodnim zbog toga što ih ne proizvode ljudski politički, socijalni i pravni rezoni nego su puna privilegija individualnosti i postojanja ljudi, kao što su pravo da se bira i jede hrana koja se voli, da se nosi odjeća koja nam odgovara, koju volimo i u kojoj se osjećamo dobro, sigurno i udobno, pravo da spavamo mirno i na način koje naše tijelo izabere i u kojem se najbolje osjeća, da se krećemo prema kriterijima i putevima koji su određeni našim potrebama, pravo tjelesnog integriteta (habeas corpus) i druga takva prava se u nas lako krše, a njihovo značenje i domen proizvoljno se određuju da to začuđuje svakog ko išta zna o velikoj borbi čovječanstva za prava čovjeka, tzv. prava po postojanju ili Božijem davanju, koja potječu iz davnina, a na europskom prostoru se ta borba javila u engleskoj historiji početkom 13. stoljeća za vladavine kralja Johna bez zemlje.

On je pobunom vlastele i građana bio prisiljen da potpiše prvi javni dokument kojim se određena prava priznaju kao neovisna od bilo kakve vlasti, a to je značilo od kraljevske vlasti kakvu je provodio kralj John. Taj bitni dokument ljudske historije se naziva “Magna Charta Libertatum“ (“Velika Povelja Sloboda“) i taj komad papira, koji je kralj John morao potpisati u Hestingsu 1215. godine, predstavlja rodno mjesto ideje moderne europske demokratske historije.  

Na temelju tog dokumenta je u 17. stoljeću Parlament poveo direktnu borbu za vlast protiv kralja Charlesa i ta borba nazvana je “Glorious Revolution”. U vrijeme borbe engleskih comonera sa kraljevskom vlašću ta vlast je određivala gdje ko smije stanovati, kakve kuće imati, kakvu odjeću smiju nositi ljudi određenih slojeva u engleskom društvu, pa čak i ko kakvu hranu smije jesti. 

Građanska revolucija

Tako su seljaci smjeli nositi samo odjeću koja se pravi od konopljinog platna, zanatlije i trgovci su smjeli nositi odjeću od lana, a sitni feudalci od pamuka, dok su aristokrati smjeli nositi odjeću od svile i krzna, a jedino su članovi kraljevske porodice mogli nositi svilu purpurne boje, koja je kao znak kraljevske moći bila rezervirana samo za njih. Ova privilegija je nastala još u vrijeme Rimskog carstva. Svi ostali koji bi se usudili nositi odjeću koja im nije dozvoljena su persekutirani. Građanska revolucija je dokrajčila tu vrstu diskriminacije po odjeći, jer su nju vodili Sansculotti, tj. ljudi bez gaća, a kamoli neke druge odjeće, pa je odjeća prestala biti znak društvene nejednakosti i diskriminacije u odijevanju. 

Za nas u Bosni i Hercegovini historija diskriminacije odjeće se nastavila u formi borbe protiv vjere uopće i vjerskog značenja određenih običaja u odijevanju i provođena je pod geslom oslobađanja od feudalne prošlosti i osmanlijskog naslijeđa. Tako je u eri opće diskriminacije svega što je pripadalo muslimanskoj kulturi, tradiciji i običajima, a to je vrijeme vlade Rodoljuba Čolakovića (1945.-1948. godina), kada su rušene čaršije kao ostatak feudalizma i brojne džamije, medrese, tekije kao znak zaostalosti, zabranjivana sva muslimanska društva i organizacije, donesen je i zakon o zabrani nošenja zara. 

Zar je bio modna novost u odijevanju muslimanskih žena, ali je bio omiljen i kod drugih zbog svoje praktičnosti i diskrecije. Zar je zamijenio običaj da žene nose feredžu. Bio je jeftina i praktična odjeća, jer je omogućavao ženama da se ne moraju posebno pripremati za izlaske, da se slobodnije kreću i sa određenom diskrecijom. Ta odjeća je proglašena feudalnim ostatkom i smetnjom da se žene aktivno uključe u životu i industriju pa je donesen zakon kojim je ta odjeća bila zabranjena.  

Niti je zar bio tekovina feudalnog društva, niti je zar smetao ženama da rade u fabrikama, sve je bila čista laž, jer su sarajevske muslimanke masovno dolazile u fabrike (Fabriku duhana, Ćilimaru i druge) u zarovima, a u fabrikama skidale zar i oblačile radnu odjeću, kako to rade svi radnici u svijetu i bile su odlične radnice.  

Sav taj cirkus, kada su žene koje nikada nisu nosile zar, na javnim sastancima demonstrativno skidale zarove i sl., bio je samo oblik općeg pritiska na muslimane da se pokore novoj vlasti koja je odjednom zaboravila da su i muslimani narod i da ih je ZAVNOBiH priznao kao ravnopravne i kada se insistiralo na opredjeljivanju muslimana za srpstvo ili hrvatstvo. Kada danas jedan važan državni organ kao što je VSTV donosi odluku da diskriminira pravo ljudi i posebno žena da nose odjeću po svom izboru, to nije ništa drugo nego nedopušten pritisak na muslimane. 

Jedna je stvar zabraniti obilježavanje javnih institucija čisto vjerskim obilježjima, kao što su križevi, kipovi ili zastave, a sasvim druga zabraniti pojedincima da nose odjeću kakvu žele i u kakvoj se osjećaju dobro. Niko to nema pravo činiti, pa ni to vijeće, jer se tim aktom oni miješaju na represivan način u najintimnije aspekte i prava ljudi, a ti ljudi, nažalost, odlučuju o važnim stvarima kao što je sudski poredak iako dokazuju da nemaju pojma o ljudskim pravima i posebno o tradiciji, kulturi i mentalitetu ljudi o čijoj sudbini odlučuju. 

Odlučivati o sudbini drugih je najteža stvar na svijetu i otkako je čovjek stekao svijest o nekom višem zakonu i mjestu prosuđivanja ljudskih postupaka, zna se da to nosi najveću odgovornost, jer se tiče najviših prava. A kad se to čini olahko, tada je to sasvim loš znak za sve nas, a nama je odista dodijalo da nas se stalno iznova diskriminira u pitanjima našeg ljudskog i vjerskog identiteta.  

Naime, ako je nešto obilježje naše vjere, tada je to ujedno i obilježje našeg identiteta, pogotovo ako se radi o vjerskom zakonu. Zašto vam smeta naš vjerski identitet, ko ste vi, s kojim pravom i s kakvim namjerama sve to činite?

muhamed-dr-prof-filipovic

Piše: Muhamed FILIPOVIĆ