BIH

Amila Buturović: Bosanska groblja nisu samo nijemi svjedoci naše historije

Važna knjiga za historiju BiH

Erol Avdović

12.2.2016

Amila Buturović je profesor islamskih studija na prestižnom York univerzitetu u Torontu. Ova rođena Sarajka koja je u svom rodnom gradu diplomirala arapski i engleski jezik, doktorirala je na najpoznatijem kanadskom sveučilištu “McGill”. Autorica je više studija i nekoliko veoma zapaženih knjiga. “Zapisano u kamenu, urezano u sjećanje” (“Carved in Stone, Etched in Memory”) je posljednja od njih, izdata u jesen 2015. godine u izdanju londonske izdavačke kuće “Ashgate”. Knjiga je svojevrsna je kulturna historija Bosne i Hercegovine kroz interdisciplinarno proučavanje islamskih komemorativnih običaja i nadgrobnih spomenika od 1.500 godine naovamo.

Amila je i autorica knjiga o bosanskom identitetu u srednjovjekovno doba kroz analizu nadgrobnih spomenika i poeziju Maka Dizdara, koautor je knjige o ulozi žena u Otomanskom carstvu, objavljene također na engleskom. Napisala je posebnu studiju “Islam na Balkanu” u izdanju “Oxford” bibliografije.

U razgovoru za “Avaz” pominje radove Šefika Bešlagića, Mehmeda Mujezinovića, Đoke Mazalića, i u novije vrijeme, Ivana i Dubravka Lovrenovića, te Gorčina Dizdara, koji se bave tematikom izučavanja nadgrobnih spomenika u BiH, jer je to, kako kaže “bogata i sama od sebe inspirativna” tematika.

Na pitanje šta je uopće inspiriralo da istražuje ovaj segment bosanske historije, navodi da je prvobitno bila Dizdareva poezija. Buturović kaže da “Kameni spavač” predstavlja “pokušaj uspostavljanja novog dijaloga” između srednjovijekovnih predaka i sadašnjeg društva, i svih onih koji “ne dijele historijski momenat”, ali dijele bosanski “geografski i kulturološki prostor”.

amila-buturovic-book

Knjiga “Zapisano u kamenu, urezano u sjećanje” koju je objavila Amila Buturović

– Osim Dizdareve poezije koju ste obradili u Vašoj knjizi “Kameni govornik”, u izdanju “Palgrave” 2002, u New Yorku, šta vas je još inspiriralo? Zašto ste uopće odlučili da istražujete ovaj segment bosanske kulturne historije?

– Ta druga nit je mnogo ličnije prirode. Iako sam se odselila iz Sarajeva i Bosne i Hercegovine nekoliko godina prije rata, i ja sam, kao i brojni moji sugrađani, postala njegova žrtva kroz gubitke dragih ljudi, uključujući najbliže članove porodice koji su sada ukopani u Sarajevu. Posječujući njih, počela sam primjećivati kako se groblja šire oblikuju, pa i mijenjaju pod utjecajem političkog diskursa i društvenih previranja. Te promjene u lapidarnom (spomeničkom – op.a.) obilježavanju smrti su me zaintrigirale da dublje razmotrim groblje kao prostor koji odražava historijske promjene na jednostavan ali dinamičan način. Znači, razmišljati o grobu kao živom kulturnom tekstu, ne samo nijemom spomeniku. Francuski autor Michel Ragon je jednom rekao da je nekropola samo druga strana metropole. Mislim da iza te opaske stoji dosta sadržaja, pa sam odlučila to ispitati na primjeru bosanskih groblja.

Kameni arhivi

-  Kažu da ono što historičari ne mogu potkrijepiti dokumentima, mogu arheolozi, upravo proučavanjem nadgrobnih spomenika ili otkrivanjem grobnica. Što nam ti spomenici otkrivaju u BiH, a da nam to historičari nisu još dokazali?

- Pa za arheologe, grobnice prvenstveno imaju forenzički značaj: one deponuju kosti, a te kosti su same po sebi cilj iskopavanja i naučnog rada. Za antropologe i etnologe, kojima direktan dodir sa ljudskim ostatcima nije cilj, grobnice nose simboličku vrijednost - utoliko što se smatraju materijalnom predstavom smrti, i što, kao takve postaju fokus obrednog života. Što se tiče historičara, oni su, a ovo može zvučati čudno - relativno nezainteresovani za mrtve. Iako se oni neminovno bave mrtvim subjektima - učesnicima historijskih zbivanja, historičari ciljaju ka izvjesnoj narativnoj neposrednosti kako bi dočarali tu daleku prošlost na dokumentaran način. Groblja ne igraju veliku ulogu u tom procesu i uglavnom se cijene zbog biografskog detalja, koji je sadržan u natpisu.

- No, bosanska groblja ostaju svojevrsne arhive bosanskog stradanja, iako kamenje ne može da govori. Je li ih vi tako doživljavate?

- Polazna tačka mog istraživanja je da groblja nemaju samo arhivsku vrijednost nego da su istovremeno aktivan komemorativni prostor namijenjen u privatne svrhe - omogućavanja pomirenja sa gubitkom bližnjeg svog, sjećanje na umrlog, održavanja veze sa rodbinom i prijateljima, itd., ali i za kolektivne potrebe da se dadne značaj umrlim u zajedničkom prostoru. Taj značaj se odražava ne samo kroz groblja nego kroz folklor, pisanu riječ, umjetnost, sveti kalendar, politiku, itd. Kad se na taj način pristupi grobovima onda oni više nisu samo nijemo kamenje koje sadrži nijeme ostatke zaboravljenog života, nego su subjekti koji i dalje učestvuju u historiji i sudjeluju u našoj svakodnevnici. Ne treba ni naglašavati koliko je, recimo, u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini, bitan odnos prema žrtvama rata. Znači, grobovi otkrivaju dosta, zavisi samo kako im pristupite.

- Koliko se i šta na tim grobljima može iščitati o onome što se pominje kao tisućuljetna Bosna? Govori li se nešto na njima o bosanskom jeziku?

- Naša historija je lingvistički veoma kompleksna, te je pitanje nadgrobne pismenosti dosta složeno. Ja sam od ubjeđenja da se ni pisana ni usmena baština ne može razumjeti ako se izoluje ili očisti od svojih jezičkih kompleksnosti, nego upravo ako joj se dozvoli da bude raznolika i umaljana (zamućena – op.a.) lingvistička svaštara. Kad posmatramo bosanska groblja kroz historiju, pa čak koja pripadaju samo muslimanima, ona oličavaju nekoliko jezičkih standarda i pisama: bosančica, arebica, latinica, ćirilica; od jezika bosanski, arapski, turski, perzijski. Ako se ponovo vratimo na onu tezu da je grob istovremeno i privatni i javni prostor, možemo vidjeti da on odražava ne samo šire kulturološke struje nego i vrlo lične izbore koji odlučuju kako će se umrli pamtiti među bližom rodbinom, prijateljima i zajednicom koja ga okružuje. Znači, bez obzira na to koji je ‘službeni’ jezik na snazi, grob bilježi ono što je od direktnog značenja za komunikaciju između mrtvih i živih pripadnika zajednice, bila da je to selo, komšiluk, mahala, grad ili regija.

amila-buturovic-1

Amila Buturović: Naša historija je lingvistički veoma kompleksna

Bosanski islam

- Govore li bosanska groblja nešto posebno o islamu – kad je i kako došao u BiH?

- Pitanje dolaska islama je historiografsko i ono se može jasnije odgovoriti na osnovu historijskih dokumenata, domaćih i Osmanskih. Meni je interesantnije pitanje kako groblja očitavaju promjene u duhovnom i kulturnom životu (u Bosni). Osmanska administracija je metodično i redovno pravila popise stanovništva, i naši istaknuti Osmanisti su uložili velike napore da razjasne te procese. Međutim, ono što statistika sadržana u defterima ne registruje je kvalitet i sadržaj te promjene.

- Pa šta je onda značilo primiti islam i kako se to odražavalo na svakodnevni život i, odnose sa članovima porodice i bliže zajednice, uključujući i one koji nisu prihvatili islam? Kako su ti "novi" muslimani u Bosni učili o islamu?

- Iako imamo važne odgovore na takva pitanja u pisanim dokumentima, pogotovo onim vezanih za formiranje urbanih sredina, školstva, derviških redova, malo znamo o tome šta se dešavalo van većih naselja. I tu ja pridajem veliku značaj nadgrobnim spomenicima. Oni nam oličavaju te promjene i ukazuju da konverzija nije bila samo čin prihvatanja nove vjere, nego dugi proces transformacije i konverzacije sa širom sredinom. Jedno od ključnih momenata u životu je smrt. Kako umrijeti bez bojazni da ćemo biti zaboravljeni, ili da će nam prelaz u posmrtni život biti gladak? Ja ovdje posmatram nadgrobni spomenik kao najbliži izvor informacija o običnim ljudima, koji nisu iza sebe ostavili spise i djela zabilježene u dokumentima. Zbog toga su mi nainteresantniji bila groblja po selima i mjestima koji su obilježavali takve prelaze na sporiji, ali i autentičniji način. Dok se u gradovima imperijalni standard dosta brzo prihvatio među građanskom elitom, to nije bio slučaj na marginama i periferijama.

Svi su bili Bosanci

- Ima li nekih znakova da su u BiH živjeli zapravo Bosanci koji su se raspoznavali po različitim vjeroispovjestima, ali su bili pripadnici istog naroda?

- I da i ne. Ja se ne bih usudila utvrđivati takve pretpostavke na osnovu studije ovog tipa, a vjerovatno ni na kojoj drugoj osnovi. S jedne strane, ko god je sahranjen na ovom prostoru se na izvjestan način može smatrati Bosancem, u smislu učestvovanja u kulturnom i prostornom kontinuitetu BiH. Osjećaj zajednice se održava kada se u nju uključe i živi i davno umrli pripadnici, ali i onaj nevidljivi svijet između. Mi znamo, recimo, da su mnogi putnici prolaznici sahranjeni u Bosni. Alifakovac je mjesto, gdje su se po predanju ukopavali putnici koje je smrt zatekla u proputovanju kroz Sarajevo. Ja njih vidim kao dio tog zajedničkog kulturološkog konteksta. S druge strane, (nacionalni) identitet je moderan pojam vezan za formiranje političkih kategorija kao sto je nacija i u tom smislu nije ga jednostavno primijeniti na ranije epohe. Ono što je karakteristicno o predmodernoj historiji i kulturi važi i za predmoderna groblja: ljudi su se izjašnjavali na nekoliko načina i, linije koje su razgraničavale vjerosipovijesnu, etničku, ekonomsku, socijalnu i regionalnu pripadnost su se pretapale jedna u drugu. Zači, tu jesu pokopani Bosanci, ali biti Bosanac sada i tada su konceptualno dva drugačija pojma, iako ne međusobno isključiva.

O bosanskoj toleranciji

- Je li bosanska tolerancija samo mit s obzirom na sve krvave ratove i genocide, ili ipak ima dokaza o njoj? Šta kažu nišani i spomenici? 

- Naša epigrafika ne izražava velike teme i epsku slavu. Ona je uglavnom jednostavna, kratka i lirična. Klesari koji su ih radili su očito bili domaći, i baš što se tiče ranih primjera oni su klesali ne samo muslimanske nišane nego i hrišćanske ploče. Rukopis je jednostavan, tu nema kaligrafije nego samo osnovno znanje arapskog pisma i jednostavnih fraza. To je svakako drugačije u urbanim centrima gdje su mnogi nišani i turbeta ispisani mnogo vještijom kaligrafskom rukom, sa bogatim poetskim stilom i rimom i, korištenjem skupocijenog kamena. Dugo vremena sklop pisanog i vizuelnog odražava kontinuitet sa srednjovijekovnom klesarskom tradicijom i ukazuje da prekid nije bio nasilan ili zahtjevan da bi se razdvojila pogrebna kultura i promijenili eshatološki (vremenski posljednji – op.a.) simboli nakon dolaska Islama. To je za mene jako bitan odraz tolerancije i dijaloga.

amila-buturovic-2

Buturović: Ko god je sahranjen na ovom prostoru se na izvjestan način može smatrati Bosancem

Zajednički običaji

- Kao da su Bosanci u smrti bili sličniji – više jednaki nego u životu punom nametnutih razlika, od onih nacionalnih do vjerskih i kulturoloških?

- Iako muslimani, hrišćani i jevreji imaju sličnu eshatološku viziju, ipak su putanje za prevladavanje ovozemaljske sudbine drugačije i sakramenti za spasenje uključuju drugačije simbole i obrede. Prema tome, ako ste uprkos tim razlikama ispraćeni u smrt na sličan način – a grob je bitna karika u tom procesu spasenja – onda je to značajna afrimacija prihvatanja drugih i sudjelovanja u zajedničkoj sudbini. Također je bitno da se sve do ranog modernog perioda mrtvi nisu kategorički razdvajali, postojala je važna prostorna prisnost koja također ukazuje na zajedničku vezanost za rodnu grudu i život oko nje - kao odlučni kriterij kolektivne pobjede nad zaboravom, koju smrt može uzrokovati. 

- Jesu li se naši prethodnici nadali boljoj budućnosti, znajući, kako to mi svi volimo reći, posebno u teškim vremenima, da Bosna traje i opstaje, kako to historija dokazuje, bez obzira na sve nedaće?

- Naši preci nisu bili veliki optimisti. Njihove poruke za buduće generacije su vrlo elementarne, traže razumijevanje i dijalog, međusobno poštovanje i povezanost. Nema u njima previše slavoljublja i potrebe da se ostavi junački pečat na tok historije nego da se afirmiše život nakon smrti. Kako mi nismo kulturno podneblje koje kremira svoje mrtve (u Islamu je kremiranje izričito zabranjeno), ukopavanje postaje, između ostalog, važan akt obilježavanja prostora. A prostor je, znamo -- bitna komponenta u osjećanju pripadnosti. U moderno vrijeme se ta pripadnost prostoru politizira, a u predmoderno se izražava više pojmom rodne grude.

– Ako već ne odražavaju junaštvo, kao što je Krleža pisao o bosanskim stećcima, da li bosanska groblja imaju neku univerzalnu, ili pak nose samo bosansku humanističku poruku?

– Mislim da je bitna lekcija za sadašnjost i budućnost, to da se ta stara groblja utapaju jedna u druge bez obzira da li su pravoslavna, katolička i muslimanska, i da je to poruka koju su nama ostavili preci. Svakako, u savremenoj su historiji sekularizam i moderna država kreirali građansku kulturu, koja uključuje mješovita groblja, ali su ona, bar kod nas, korištena da se prevaziđe vjerosipovijesna pripadnost, dok su ova stara nju prihvatala kao neminovnu. Znači, stara groblja nisu imala ideologiju, koja podržava miješanje umrlih, ali su imali kulturnu baštinu i običaje po kojim to nije bila prepreka. U poslijeratno vrijeme nažalost sve više i više gubimo taj građanski prostor, a istovremeno stvaramo sve dublji raskol između umrlih i prostorno i simbolički na osnovu njihove vjeroispovijesti. Ironija je, čini se, da ta stara groblja nagovještavaju bolju prošlost, a ne budućnost.