Ono što su svojim pobjedama u New Hampshireu postigli, prije svih ostalih - samodeklarisani socijaldemokrata Bernie Sanders i “šampion” svijeta i svemira u “svim” disciplinama (?!) uključujući stvarno vlasništvo nad milijarde dolara vrijednim nekretninama po cijeloj Americi, Donald Trump -- može biti indikacija u kom su smjeru krenuli ovogodišnji izbori za Bijelu kuću.
Sanders je do trenutka nastajanja ovog teksta vodio sa 59 prema 38 posto osvojenih glasova svih, inače - ekstra liberalnih demokrata u New Hampshireu. On je tako potukao, skoro do nogu sveameričkog favorita – Hillary Clinton. Ili, kako Bernie - ne propušta reči -- i “kandidata establišmenta”, dakle prestavnicu staromodne američke politike u kojoj su – do sad milijarderi sa Wall Streeta bili u stanju da “kupe izbore”.
Protiv establišmenta
Sanders je, tako, već prilično uspješno artikulirao glasove miliona nezadovoljnika, uz već znanu pikanteriju, da je Hillary, kojoj su puna usta jednakosti za sve društvene slojeve – ipak, od Wall Streeta naplatila preko 600.000 dolara za svega tri govora pred špekulantima. Američki novinari sada traže od nje da objavi transkripte tih govora, da se vidi je li to bilo principijelno i, na koncu – moralno obraćanje; ili je to bilo solidarisanje s onima koji su Ameriku, 2008.godine odveli u najveću krizu od Velike depresije 1933.
U svom se pobjedničkom govoru, Sanders se, bez sumnje obratio toj rezigniranoj, ljutitoj, nezaposlenoj ili potplačenoj, zdravstveno nedovoljno osiguranoj Americi; govorio je o studentima koji decenijama moraju vraćati preskupe studentske kredite (pa zbog toga mnogi od njih i ne pomišljaju da osnuju porodicu, jer je to preskupi luksuz za prezadužene); obratio se, dakle, onoj potištenoj Americi, koja je u Obami očekivala mesijansko izbavljenje, ali – to se, kao što sada svi znamo, posebno na ekonomskom planu nije dogodilo. I, kada govori njima, Sandersu, tvrde to razne ankete – Amerikanci više vjeruju nego Clintonovoj.
Na stranu što je Hillary Clinton još uvjek vodeći kandidat Demokratske stranke, iako se prema nekim anketama njena apsolutna prednost od preko 65 procenata u odnosu na sve druge demokratske kandidate, na samom startu ove utrke, 2015.godine – istopila, na svega 44, prema 42 procenata koliko na nacionalnoj razini uživa Sanders, njen problem ostaje, upravo – njena “vjerodostojnost”.
Clinton: Uvijek u "prvom licu jednine"
Novinari joj, u intervjuima koje daje samo provjerenim “mainstream” medijskim kućama ipak otvoreno – kroz pitanja prenose, kako glasači misle da je nepoštena i, da joj se ne može vjerovati. I, tek u tim trenucima, ona postaje mekša, ražalošćena, emotovno uzdrmana, što tek onda, publika cijeni kao iskrenost, kao veoma deficitarnu političku robu, a ne totalnu političku izvještačenost.
Hillary se brzo vraća u “mašinu”, koju Sanders, misleći naravno na nju i Billa Clintona, tu mašinu -- naziva “najmoćnijom političkom organizacijom u Americi”.
A kada gube, Clintonovi su posebno razdražljivi, ljute se i, kako neki tvrde - spremni su na sve. To podrazumjeva i političke trikove iz bogatog, osobnog iskustvenog političkog arsenala.
Ne slučajno, Sanders je u svom pobjedničkom govoru – predviđajući još veći odziv, posebno među mladima koji su, uveliko okrenuli leđa Hillary, te etničkim manjinama, Latinosima i Afroamerikancima (kada stvarno upoznaju socijalne vrijednosti koje nudi) – pozvao svoje oponente – Clintonove izravno – da ne vode prljavu kampanju.
Najavio je, s obzirom da su ga proteklih dana optuživali za sve i svašta “gađajući ga” neprimjernim kritikama, kako očekuje da na njega bace još samo “kuhinjski lavabo”, jer samo je to još ostalo iz asortimana njihove političke kampanje. Dva puta je pozvao Clintonove da nastave voditi kampanju oko pitanja koja muče Amerikance i, da se ne bave s marginalijama koje odvlače pažnju od stvarnih problema.
Sanders je uspio i da u “15 sekundi poruke” – što je zahtjev američkih novinara, na koga Clintonova, niti njeni politički surogati (dubleri) nikad nisu uspjeli udovoljiti – bez imalo okolišanja izbaci parolu, preko koje poziva sve te nezadovoljne Amerikance – da se uključe u “političku revoluciju”.
Za razliku Obame, koji je imao gotovo romantičarski slogan, “o promjenama koje su moguće” (“Yes We Can”), Sanders, čak koristi riječ “radikalna promjena”! Za sad se Clintonovi pokušavaju prilično cinično obračunati s (ne)očekivanim novim američki, socijalnim revolucionarom, ali i za njih to počinje ličiti, na nepredvidivu boomerang politiku. Očito, i vremena romantizma su iza nas, jer čeka nas novi politički realm.
Psihološka prednost
Ima, k svemu tome još jedna psihološka prednost na strani Bernie Sandersa, visprenog i vitalnog 74.godišnjaka, sina jevrejskih izbjeglica iz Poljske, koji su kako kaže volili Ameriku, ali su kao prva generacija imigranata u njoj ipak umrli siromašni. Za razliku od Hillary koja govori uglavnom u prvom licu jednine, gdje ono “ja” dominira svjesno ili nesvjesno, uz paušalna obećanja, tipa “ja znam kako da riješim taj problem”, ali bez ikakvih detalja o soluciji, Bernie rijetko govori tako. On uvjek predstavlja druge; milione drugih!
Sanders kaže “mi”, a onda govori kao liječnik koji precizno dijagnosticira bolest (“Wall Street je najmočnija politička sila u Americi”), najavljujući moguću terapiju i pružajući historijske, pa čak i geografske primjere komparativnih prednosti, usporedjujući SAD sa drugim industrijski najrazvijenijim zemljama na svijetu. Svi drugi kandidati ostaju na onoj prilično potrošenoj frazi, kako je Amerika najbolja, najveća, najmoćnija zemlja na svijetu.
Bez obzira što će se slijedeći međustranački okršaji održavati na jugu, prvi “primary” (glasanje) je u Južnoj Karolini, a onda na srednjem zapadu u Nevadi, na kojima se očekuje veća, donekle tradicionalna podrška Clintonovima, ova bi psihološka, reklo bi se urođena mana kod Hillary Clinton – ta iznad prosječna politička egocentričnost – mogla biti vjetar u leđa upravo Sandersu. Sve do prvog utorka u martu, kada se održava tzv. “super utorak” (Super Tuesday), kada će se glasati u 30 saveznih država, valja dobro obratiti pažnju na ovu Hilarinu kongenitalnu “vrlinu”. Poslije toga, već može biti kasno.
Ne slučajno, stari vuk, Bill Clinton, spontano je “zaboravio” aplaudirati, dok je slušao Hillary kako, ponekad teško prikrivajući bijes zbog poraza u New Hapshireu – priziva svoje stare uspjehe i vlastito, dakako zasluženo mjesto u povijesti. Trebalo je vidjeti zabrinuto Billovo lice, koje je bilo prilično šokirano, jer prošlost nije najbolji saveznik političara.
Šta rećo o Trumpu, osim da on sada već namjerno pristaje na ulogu političkog klovna, koji prijeti i obećava, najčešće bez pokriča. I on će u historiju, iako, sve su prilike, kako to, uostalom mnogi predviđaju – na historijsko smetljište.
U svom je pobjedničkom govoru u New Hampshireu izgledao ne manje trijumfalno, nego u danima kad je, shvatio, da je on, zapravo “antikandidat” republikanske stranke.
Prirodni politički okršaj
No, od dana, kada je Trump krenuo da pljuje upravo po kandidatima poput Jeb Busha, koji je, doista umislio da ga zbog oca i brata (Georga H. Busha starijeg i Georga W. Busha mlađeg), jednostavno slijedi predsjednička titula – od Donalda, tog zalizanog 70.godišnjeg tajkuna, od čega najlakše zapamtite njegovu frizuru - nismo čuli ništa novo.
U New Hampshireu je pobjedio sa 34 posto glasova, ali samo zato što su ostali razjedinjeni republikanci, od odličnog Johna Kesicha (guvernera Ohioa, inače hrvatskog porijekla) do sumorne mješavine evangelističko/konzervativno/neoliberalnih – senatora Teda Cruza, Marca Rubia i guvernera New Jerseya Chris Christiea, koji su skupa osvojili blizu 50 posto glasova, nisu pobjedili Trumpa. Ostali upravo samo to - rogovi u vreći.
Trump: Najlakše zapamtite njegovu frizuru
Trump je pak, bez imalo zadrške, poput liste želja - poredao svoje prioritete, koje bi on, (da ima magični štapić) ispravio “u korist Amerike”; od poništavanja međunarodnih trgovinskih ugovora, vraćanja sankcija Iranu, sravnjivanja ISIL-a sa zemljom, sve do biznis “pobjede nad Japanom, Kinom i Meksikom” i, vraćanja američkoj vojsci - statusa najmoćnije medju svima (kao da ona to već nije, jer iza američke snage u oružju osam je praznih mjesta, pa tek onda dolaze Kina i Rusija).
Uglavnom, Trump je, da nije ekonomski racionalan – iz svoje nostalgične sehare, što propagira kroz slogan “Napravimo Ameriku opet velikom” (Let’s make America Great Again) – na ulice američkih gradova možda vratio ogromne američke limuzine ševrolete, kadilake, impale… Ali, ovdje već odavno dominiraju skromna azijska auta “Kia”, “Hundai”, “Toyota” i “Nissan”. I, sve više Amerikanaca jede meksički “taco” i jeftine tortilje, nego skupi teksaški “stejk” (odrezak).
No, šalu na stranu!
I Sanders i Trump se, zbog raznih gubitaka, i poslije mnogo neispunjenih obećanja – obraćaju istoj razočaranoj, pa i razljućenoj Americi.
Čini se da će Hillary Clinton, čiju su pobjedu mnogi od nas, posebno u medijima, unaprijed, olahko proslavili, imati više problema da se priključi toj inhibiranoj, oščtećenoj, pa i prevarenoj Americi, ako ne preuzme Sandersovu retoriku. Ali, pričati je jedno, a činiti drugo!
Izgleda da više ne “pali” ni ono, što je davno rekao bivši guverner države New York Mario Quomo: “Kampanja se vodi u poeziji, a vlada se u prozi”.
Ovo je vrijeme, kada se i kampanja vodi sasvim prozaično, jer vrag je odnio šalu: Amerika je najbogatija i najmoćnija zemlja u kojoj živi 30 miliona siromašnih, a 29 miliona još nema zdravstveno osiguranje, o čemu Sanders vrlo često govori.
Ujedno, Bernie stalno ponavlja i kako u toj najbogatijoj zemlji na svijetu svega jedna desetina (1/10) jednog procenta raspolaže sa 90 posto američkog bogatstva.
Eto zato, sudar te dvije, golim okom vidljive - različite vizije Amerike, one Sandersove, koja bi da riješava problem na radikalniji socijalni način i, Trumpove, koja bi kao “lijek svemu” ponudila novi koktel neoliberalnog kapitalizma, (da bogati budu još bogatiji, a siromašni još siromašniji) – sve više izgleda kao prirodan politički okršaj.
To je, nekako prirodnije nego politički sudar Hillary Clinton i Jeba Busha, jer to se onda svodi na okršaj dvije dinastije, dok smo svi mi ostali samo obični statisti. Bar tako, to izgleda, nakon ove runde u New Hampshireu! Mora o ovome još biti riječi neminovno.
Piše: Erol AVDOVIĆ
