Milorad Dodik povukao je kočnicu i uz škripu opozicionih guma saopćio: referenduma o radu Suda i Tužilaštva BiH neće biti! Još. Oni koji u lijevoj ruci drže mak, a u desnoj konac, reći će da Dodik to uopće nije tako rekao i bit će u pravu. Ali, uvjeti koje je Dodik postavio referendumu govore samo jedno – referenduma, ipak, neće biti.
Dodikov prvi koalicioni partner i predsjednik DNS-a Marko Pavić rekao je da će njegova partija podržati referendum tek kada za to bude osigurana potpuna politička saglasnost, a potom je potpredsjednik SDS-a Vukota Govedarica istakao da najveća opoziciona stranka u RS neće podržati nijednu inicijativu Dodikovog SNSD-a dok ne bude održan referendum o Sudu i Tužilaštvu BiH.
I dok Dodik priča o konsenzusu, a Bosić o političkom kukavičluku, jedno je bitno – referenduma neće biti. Dram dobrote u cijeloj ovoj strci bez sumnje se krije u smirivanju jeftinih strasti raspucanih radikalnim izjavama predsjednika RS koji je mjesecima gromko najavljivao referendum.
Znači li odustajanje od referenduma i normalizaciju političkih neprilika u RS? Znači li odustajanje od referenduma i Dodikovo slijetanje s politički apstraktnih visina na tvrdo praktično tlo?
Znači li, na koncu, odustajanje od referenduma da ovakve i slične priče više neće biti moneta za potkusurivanje u obračunima moćnika željnih vlasti?
Kada je Dodik u pitanju, ova odluka može značiti sve to, ali i ne mora. Dodik je majstor improvizacije i ovom odlukom opet je tutnuo vreo krompir u drhtave opozicione ruke. Ali, ma kako se cijela stvar završila i ma šta Dodik na kraju uradio, ostaje nada da će odustajanje od referenduma biti povod za smirivanje i ostalih niskih strasti.
