Životi troje mladih Žepčaka samo su posljednji na listi izgubljenih na kičmi bosanskohercegovačke infrastrukture, magistralnom putu M-17, odnosno budućoj dionici autoputa A-1 kroz BiH. 

Samo površan pogled ka arhivi ukazuje na upozorenja stručnjaka svake dvije-tri godine da je sigurnost dionice ugrožena, jer je cesta projektirana i građena sredinom prošlog stoljeća. 

Danas, s višestruko većim brojem vozila, mnogo više "konja", stotinama legalnih i nelegalnih priključaka, magistrala smrti odnosi svake godine desetine života, uglavnom mladih i neiskusnih vozača. 

Loša infrastruktura, u kombinaciji s lošom edukacijom i očajnim stanjem automobila, uz primjese mladalačke razuzdanosti, znače samo jedno: znatne šanse da živi ne dođete kući. Ako izuzmete barem jedan faktor, smrti je manje, dokaz je isti put, južnije, ka Sarajevu, koji nosi prefiks autoput.

Na području centralne Bosne loša infrastruktura na M-17 je vidljiva golim okom, na lošu edukaciju i stanje automobila stručnjaci plaču godinama, a i mladalačke razuzdanosti ne nedostaje. 

Lijek je, dakle, poznat: gradnja odvojenih traka, odnosno - autoput. Ovom dinamikom to znači još mnogo mrtvih, dana žalosti, crnih tačaka...