Razgovarala: Tijana ĐEVIĆ
Osim Baščaršije, ćevapa, dobrog provoda i srdačnih ljudi, kada se spomene glavni bh. grad Sarajevo, jedna od glavnih asocijacija su i 14. zimske olimpijske igre, održane davne 1984. godine u bivšoj Jugoslaviji, prve i jedine u komunističkoj dobi.
Kada je 8. februara 1984. upaljen olimpijski plamen, Sarajevo je postalo bajkoviti centar sportskog svijeta.
Jedan od tadašnjih domaćih učesnika Tomislav Lopatić (53) sa Pala prisjeća se sa posebnim emocijama ovog događaja te ga opisuje kao jedinstvenog i neponovljivog sve do danas.
Igre zajedništva
Nekada učesnik, sada trener, Lopatić ističe da i sada, 32 godine poslije, još pamti Sarajevo kao olimpijski grad.
Ekipu "Dnevnog avaza" Lopatić je ugostio na Palama, gdje se prisjetio Olimpijade, podijelio uspomene i s nama pregledao albume slika koje brižljivo čuva.
- Proteklih godina susreo sam mnogo ljudi koji su bili na sarajevskoj Olimpijadi i koji danas pričaju o tom događaju. Da i ne govorim šta je to značilo za domaće stanovnike. Mnogo je ljudi iz cijele Jugoslavije bilo uključeno u njenu organizaciju. Bio je to najveći sportski skup održan do tada, a i poslije na ovim prostorima. Mislim da će proći dosta vremena dok se takav događaj ovdje ponovi - počinje Lopatić svoju olimpijsku priču.
U samoj organizaciji i pripremama učestvovao je veliki broj ljudi, a sama atmosfera među lokalnim stanovništvom bila je drugačija i posebna.
Također, pripreme takmičara bile su vrlo dinamične. No, euforiju i radost kvarila je jedna stvar - nedostatk snijega sve do pred samo otvorenje Igara.
- Nije bilo snijega do pred same Igre. To je nekako bacilo sjenu i u probleme organizatore, ali i nas za pripreme. Očekivajući samo otvorenje, za nas je bilo nešto posebno, pogotovo za domaće sportiste. Znali smo da smo pred domaćom publikom i imali smo dio odgovornosti, bio je veliki pritisak na nas. Sve što se događalo okolo, bilo je i dinamično i zanimljivo. Zaokupljeni smo bili time da postignemo dobar rezultat - prisjeća se Lopatić.
Lopatić: Samo učešće na igrama za mene je bio veliki uspjeh
Tomislav je tada imao 20 godina i, kao vrlo mlad sportista, bio je zadovoljan učešćem na ZOI-ju.
- Bio sam zadovoljan rezultatom s obzirom na to da sam bio premlad. Samo učešće na Igrama za mene je bio veliki uspjeh. Bio sam prvi domaći takmičar koji se 1982. godine direktno plasirao sa Svjetskog prvenstva u Minsku. Organizator je imao ispunjenu želju da nastupe i domaći takmičari. S ovog aspekta, znam da je bilo vrlo teško sve organizirati, ali je sve odrađeno perfektno - govori Lopatić.
Ovaj sportista, osim na sarajevskoj Olimpijadi, učestvovao je poslije na još pet i kao takmičar i kao trener. No, učešće na domaćem terenu bio je poseban i veliki događaj.
- Broj zemalja učesnica do sada nije premašen. Prema tome, Sarajevo je ostalo upamćeno po velikoj organizaciji i velikom sportskom događaju. Godinu 1984. zaista ću pamtiti kao posebnu u svom životu. U to vrijeme biti reprezentativac svoje zemlje, na domaćem terenu, bilo je zaista nešto veliko. Mnogo sam ljudi tada upoznao, što mi je olakšalo sadašnji trenerski posao. Za ove prostore to je pečat koji još dugo neće biti narušen niti izbrisan - ističe Lopatić.
On je 1989. godine bio i na zajedničkim pripremama reprezentacije Jugoslavije u Bugarskoj da bi poslije toga došlo do raspada te države.
- Već 1994. godine nismo bili u mogućnost da učestvujemo na Olimpijadi i tada je, otprilike, i bio kraj naše sportske karijere. Žalim za tim, kako zbog samog nesretnog događaja koji je zadesio ove prostore, a potom i što smo u najboljim godinama završili karijeru. Mogli smo, kao takmičari, poslije više dati nego 1984. godine - govori Lopatić.
Prisjeća se da je Jugoslavija, u odnosu na današnje zemlje, imala sasvim drugačiji pristup sportu i tačno se znalo šta je na kojem nivou.
Zakon o sportu
- Nažalost, mi još nemamo odgovarajuća rješenja. Prije, kada klub dovede takmičara do reprezentacije, onda ga predaje Savezu i onda se on o njemu brine, dok sada to već nije. Smučarski klub Romanija, u kojem sam trener, uložio je posljednjih godina u takmičare sigurno koliko i Savez. U moje vrijeme se znalo, dobivao sam stipendiju od Saveza, jer sam imao taj status - naglašava Lopatić.
Dodaje da je od stipendije mogao solidno da živi i da trenira, a i sponzori su se sami javljali.
Lopatić i Zoran Ćosić, drugi bh. učesnik na ZOI-ju
- Imali smo domaću proizvodnju sportske opreme, domaću skiju "elan", koju sam uvijek mogao da uzmem i probam, imali smo sve firme sportske opreme koje su bile perfektne. Sad moramo sve da kupimo i uvozimo - kaže Lopatić.
Sjajna Tanja Karišik
Ratna zbivanja i prekid aktivne sportske karijere nisu ga omeli da nastavi prenositi svoje znanje i ljubav na mlade.
- Postao sam trener biatlonske reprezantacije BiH, s takmičarima sam bio na Olimpijskim igrama u Torinu, Vankuveru i Sočiju. Tanja Karišik jedna je od sportistkinja koja je osigurala nastup za naredne Zimske olimpijske igre u Pjongčangu. Još jednom se pokazalo da ova regija vrijedi mnogo, imamo dobrih talenata i takmičara. No, problem nam je što nemamo terena, gdje bismo se pripremali - govori Lopatić.
