BIH

ZORAN FILIPOVIĆ ZORO: Ljudi će vam oprostiti sve, samo ne uspjeh, tako je i u Fahrinom slučaju

Pisac, izdavač i fotograf svjetskog glasa, iz Zagreba za "Dnevni avaz"

Semira DEGIRMENDŽIĆ

8.2.2016

Zoran Filipović, pisac i fotograf svjetskog glasa, rođen u Brčkom, sa zagrebačkom adresom, autor je 16 knjiga i koautor više publikacija. 

U praskozorje raspada bivše Jugoslavije izvještavao je s Kosova o represiji režima Slobodana Miloševića, zajedno s Fahrudinom Radončićem, tadašnjim novinarom hrvatskog sedmičnika „Danas“, koji je bio vodeći politički list u bivšoj državi. U intervjuu za "Dnevni avaz" Filipović se prisjeća tih dana, sjeća se susreta s Radončićem tokom dolaska u ratno Sarajevo te govori o tome kako je dočekao vijest o Radončićevom hapšenju. 

Historija na Kosovu

Sarađivali ste s Fahrudinom Radončićem prije rata u zagrebačkom sedmičniku „Danas“, a i na njegovoj knjizi "10.000 dana robije - životopis Adema Demaćija", u kojoj ste autor fotografije. Kakva su Vaša sjećanja na taj period i saradnju s Radončićem?

- Kada je 1989. godine iz razumljivih razloga pri pokušaju Srbije da nasilnim putem izmijeni Ustav SFRJ iz 1974. godine, izbio ponovni „albanski ustanak“, shvatio sam da se tamo događa povijest, nešto nesvakidašnje i važno za sve nas, i otišao sam na Kosovo da tome osobno svjedočim. Rudari Rudnika „Stari trg“ u Trepči zatvorili su se u jamu, tisuću metara ispod zemlje, i štrajkom glađu prosvjedovali protiv ove srpske represije. 

Uslijedio je neviđeni medijski i politički linč ovih časnih i izmučenih ljudi. Srpski mediji su orkestrirano, iz dana u dan, donosili navodne vijesti iz Staroga trga kako rudari, kada su kamere ugašene i novinari odsutni, dolje, u rudarskom oknu, jedu banane i drugu hranu. Azem Vlasi, koji im je dao podršku, ubrzo je uhapšen, kao i svi drugi Srbiji nelojalni albanski politički dužnosnici. Ostao sam tamo dvije godine i izvještavao za tada vodeći politički tjednik „Danas“ i kultni magazin „Start“. Iz magazina „Start“ na Kosovo je najčešće još dolazila Ines Sabalić, a iz tjednika „Danas“ Fahrudin Radončić. S oboje od ovih novinara rado sam radio i smatrao sam ih svojim prijateljima. Vezivao nas je i prethodni dugogodišnji rad i uspješna suradnja na nekim drugim temama. 

U međuvremenu, dogodilo se i puštanje Adema Demaćija na slobodu. Znam da je Demaći pratio pozorno naš rad na Kosovu - i Fahrin i moj, kao što su to pratili i mnogi drugi. Kada je Demaći pušten, svi su pohrlili kod njega, da ga vide, čuju... Njegova je kuća stalno bila opsjednuta brojnim posjetiteljima, rekao bih čak hodočasnicima. Ja, nekako, nisam žurio s tim susretom. Bilo mi je to i previše važno. Kada je Fahro, za jednoga od svojih boravaka na Kosovu, predložio da posjetimo Adema Demaćija, masovna histerija za njim već je bila pomalo jenjala. 

Dogovorili smo taj susret, i kada se on dogodio, bio je to, nekako, susret starih prijatelja koji se napokon sreću. Bila je to, usudio bih se reći, obostrana ljubav na prvi pogled. Nakon ovoga susreta uslijedili su i brojni drugi. Tako se i rodila ideja o ovoj knjizi, koja se ubrzo i ostvarila. Prirodni nakladnik za ovo izdanje je bio tjednik „Danas“. Knjiga je, koliko se sjećam, tiskana u 16.000 primjeraka i bila je pravi hit. I Fahro i ja, ali i Demaći i svi naši brojni albanski prijatelji, bili smo zadovoljni ovom knjigom, a također i čitatelji, jer je knjiga ubrzo razgrabljena. Rekao bih da je uspjeh ove knjige na neki način još više učvrstio i prijateljstvo između Fahre i mene. 

zoro

S Radončićem kada je nastajao historijski intervju s Ademom Demaćijem

Mislim da je bilo još nekih zajedničkih planova o radu na nekim budućim projektima sličnim ovome, ali se tijek stvari sve brže odvijao i pravi je rat zakucao na naša vrata. Prvo u Hrvatskoj, a zatim i u Bosni i Hercegovini. Rat me zatekao na Kosovu, odakle sam se na dramatičan način pokušao izvući u posljednji čas. Pri bijegu s Kosova preko Crne Gore uhapšen sam u Herceg-Novom i optužen za špijunažu u korist Republike Hrvatske. Smrt mi je puhala za vratom, no to je priča za neko drugo vrijeme...

Ratno Sarajevo

Jeste li ostali u kontaktu s Radončićem?

- S Fahrom sam se ponovno sreo za vrijeme rata 1992. i 1993., a i poslije. Kada se rat iz Hrvatske prebacio u moju rodnu domovinu BiH, nije mi bilo svejedno. Želio sam pomoći koliko god sam mogao i na način koji sam najbolje znao, izvještavati, pisati i snimati. Dolazio sam u opkoljeno Sarajevo na razne načine, odakle sam izvještavao za hrvatske i strane medije. Sjećam se da je svaki moj članak o Sarajevu i ratu u BiH, koji je bio objavljivan u tjedniku „Danas“, koji je tada još izlazio, redovito bio prenošen i u bh. medijima. 

Čak je i Televizija Sarajevo redovito prenosila i čitala svojim gledateljima te moje članke, što me jako radovalo, jer je na taj način ovaj moj rad dolazio do šireg kruga čitatelja. Fahro mi je tada pomogao da pratim predsjednika Aliju Izetbegovića kada je obilazio linije obrane oko grada. Obilazili smo i linije obrane na brdu Žuč. Tada je nastala cijela serija meni jako dragih i sugestivnih fotografija s predsjednikom Izetbegovićem na ovome opasnom mjestu. Poslije je dio toga materijala objavljen u Zagrebu, u knjizi „Izlet u pakao“ 1993. godine. Već sljedeće 1994. godine, u Zagrebu, Beču i Ljubljani izlazi moja knjiga „Sezona pakla“, koja riječju i slikom priča priču o ovome teškom vremenu - opasnom i surovom, ali i herojskom i lijepom u nekoj svojoj tragičnoj ljepoti. 

Iz ovoga vremena nosim neke bolne i neke surovo lijepe uspomene. Iz toga vremena baštinim i neka nova poznanstva i prijateljstva za cijeli život - braća po oružju, braća u patnji, braća u surovoj istini tada gotovo podjednakoj za sve. Naravno, Fahro je svakako jedan od njih. Nismo se od tada puno sretali, ali svaki puta kada bi se to dogodilo, bilo je obostrane iskrene radosti u tim susretima. 

Uspon do zvijezda

Kako ste dočekali vijest o hapšenju Fahrudina Radončića, u procesu koji su mnogi ne samo u BiH nego i u regionu ocijenili političkom montažom?

- Neposredno prije ovih za mene uistinu iznenađujućih neugodnih vijesti o Fahrinom hapšenju, dogodilo se nešto čudno. Tih mi je dana, iz dana u dan, gotovo svakodnevno, misao o Fahri dolazila neprestano u glavu, tako da sam bio odlučio da ću ga tih dana morati svakako nazvati, jer sam tu učestalu pomisao na njega, čudit ćete se vi, protumačio kao neki znak, kao poziv da se javim starom prijatelju s kojim se dugo, jako nedopustivo dugo nisam bio čuo. 

Kada sam iz medija doznao za Fahrino hapšenje, bilo mi je jako žao što ga ipak nisam odmah nazvao i na neki način odgovorio na ovaj transcendentni poziv. Sada znam da mi to još neko vrijeme neće biti moguće. Postoji izreka da će vam ljudi oprostiti sve, samo ne uspjeh. Vjerujem da je tako i u Fahrinom slučaju. U svojem usponu do zvijezda stekao je mnoge prijatelje, ali još više neprijatelja. Tako to ide u životu. 

Ne znaš tko je za tebe opasniji - takvi prijatelji ili takvi neprijatelji. Vjerujem da će Fahro na sudu dokazati svoju nevinost, jer mi je jako teško, u njegovom slučaju, povjerovati u takve optužbe. Također želim vjerovati da će i bh. sudstvo u ovome njegovom slučaju pokazati svoju neovisnost o svim vanjskim utjecajima, uključujući i one najmoćnije političke.

Koliko često dolazite u BiH i Brčko?

- Bosna je uvijek u mome srcu, bez obzira na to koliko često tu dolazio. Znate, čovjeka možete lako najuriti iz Bosne, ali Bosnu iz njega je nemoguće istjerati. Tako vam je to i sa mnom. Ja sam vam prokleti Bosančina i nikada ne propuštam priliku, u bilo kojoj situaciji, naglasiti svoje bosanske korijene. A što bi stablo bilo bez korijenja?! Moji roditelji još žive u Bosni, u Brčkom. Na alost, zbog svoje pozne životne dobi i lošeg zdravstvenog stanja sve više ovise o mome bratu i meni i našim sve češćim dolascima na gotovo tjednoj bazi, jer im je potrebna sve češća medicinska skrb i pažnja, koju si sami ne mogu pružiti.

Ajvatovica je čudesna, a Hasanbegović sjajan čovjek 

Autor ste knjige o najpoznatijem bh. dovištu, otkud inspiracija za ovo djelo?

- Na monografiji „Ajvatovica“ radio sam punih dvanaest godina. Na toj sam knjizi objedinio sve svoje znanje i vještine koje posjedujem i okupio sve naše najrespektabilnije autore. Ljubav i interes za Ajvatovicu usadio mi je moj sada već više godina pokojni prijatelj Muhamed Ždralović, iz zaselka Ždralovići kod sela Prusac. Knjiga je objavljena 2010. godine i odmah je planula. 

Jako mi je žao što se Islamska zajednica u BiH nije više angažirala na ovome projektu, jer Ajvatovica to itekako zaslužuje. Ponosan sam što je jedini ozbiljan trag o ovome čudesnom dovištu iz srednje Bosne ispisala moja ruka, ruka Bosančine iz Brčkog, sa stalnom adresom u Zagrebu. Na čelu novog hrvatskog Ministarstva kulture nalazi se sjajan čovjek Zlatko Hasanbegović. 

Bilo bi lijepo i korisno kada bi obje naše države, preko svojih ministara kulture, udružile snage i predstavile Ajvatovicu kao zajednički bh. i hrvatski projekt i organizirale, uz postojeću monografiju, i veliku putujuću izložbu o Ajvatovici. U ovome vremenu demonizacije i straha od islama to bi bio itekako važan potez. Pozivam prozvane da se o tome izjasne. A ja dajem svoj doprinos tome već dugi niz godina.

Izložba „Džamija“ na 100. godišnjicu priznanja islama u Hrvatskoj

Vaša izložba fotografije o zagrebačkoj džamiji obišla je svijet, a ove godine prvi put će je vidjeti i Zagrepčani.

- Izložba „Džamija“ u 40 kadrova priča priču o prelijepoj zagrebačkoj džamiji. Do sada je izlagana u Kairu, Abu Dabiju, Teheranu, Istanbulu... a ove će godine, konačno, biti izložena i u Zagrebu. Hrvatski sabor već je davnog 27. travnja 1916. godine, dakle gotovo prije okruglih 100 godina, priznao islam kao jednu od službenih religija u državi Hrvatskoj. Bilo je to drugo takvo priznanje islama u Europi od jedne suverene države. 

Na taj isti datum 27. travnja 2016. u prostoru HDLU-a (Meštrovićev paviljon) zvanom „džamija“, jer je tu uistinu za vrijeme Drugog svjetskog rata i bila džamija s tri munare, dogodit će se otvorenje ove moje izložbe. A da se stvari i događaji u našim životima ne događaju slučajno posvjedočit će vam i ova sljedeća činjenica. Na taj isti dan 27. travnja, ali 1959. godine, u Brčkom, Bosna i Hercegovina, na svijet je došao mali ja, Zoran Filipović. Pa mi vi recite da postoji slučajnost. 

Impresivna biografija

Zoran Filipović rođen je 1959. godine u Brčkom. Profesionalnu karijeru započeo je u zagrebačkom magazinu “Start ” i sedmičniku “Danas”. Za svoj fotografski i književni rad više je puta nagrađivan, uglavnom u inozemstvu. Bio je saradnik uglednih svjetskih revija i magazina kao što su “Le Figaro Magazine”, “Paris Match”, “Life”, “Die Zeit”, “Frankfurter Allgemeine Magazin”, “Vogue/GQ”, “Photo”... 

Tokom saradnje s čuvenom agencijom „Magnum Photos“ potpisivao se pseudonimom Zoro, pod kojim je poznat svjetskoj fotografskoj javnosti. Izlagao je u najuglednijim svjetskim galerijama i muzejima. O njemu i njegovu radu snimljeno je u inozemstvu više dokumentarnih filmova. Osnivač je i direktor zagrebačke izdavačke kuće „Zoro“.

Stalno nam nude revolucije, a nama treba evolucija

- Položaj knjige i onih koji od knjige žive nikada na ovim prostorima nije bio idiličan, a sada je, čini mi se, najgori u cijeloj svojoj povijesti. Tako će to i ostati još jako, jako dugo. Ne treba biti nekakav veliki prorok da se to vidi. Nama je svima žurno potrebna evolucija, a stalno nam nude neku novu revoluciju, neki novi rat. Apsurd je taj da su ljudi u ratu maltene bolje živjeli nego sada. Ljudi kopaju po kantama za smeće u potrazi za hranom, za starim bocama koje bi mogli prodati, u potrazi i borbi za svojim golim fizičkim opstankom. I nikoga za to nije briga. Da ti srce pukne. Ne možeš to ravnodušno gledati, a opet, ne možeš im ni pomoći. Jako frustrirajuće. I svugdje je to isto ili jako slično. Barem u našem najužem okruženju.