Razija Mujanović, najbolja sportistkinja svih vremena Bosne i Hercegovine, završila je prije osam godina svoju košarkašku karijeru.

Rođena je 1967. u selu Ratkovići, iz kojeg je kao 15-godišnjakinja došla u Tuzlu i počela karijeru o kakvoj nije mogla ni sanjati. Kako to, inače, biva, najviše duguje klubu u kojem je napravila prve korake, a to je Jedinstvo iz Tuzle, s kojim je 1989. godine osvojila historijsku evropsku titulu u Kupu šampiona.

Poslije su u njenoj karijeri došli i drugi veliki trofeji i uspjesi, među kojima se izdvajaju četiri titule klupskog prvaka Evrope te medalje evropske, svjetske i olimpijske viceprvakinje. Razija je tri puta bila najbolja košarkašica Starog kontinenta, kao i zvijezda američke ženske profesionalne WNBA lige.

Danas, Raza u Sarajevu živi mirni porodični život sa suprugom Idrizom Gibanicom. Kako kaže, slobodno vrijeme koristi za druženje sa prijateljima i rodbinom.

Porodični odnosi

- Imam tri sestre i dvojicu braće, s kojima se često viđam. Dobro se slažemo, iako nisu u BiH, a najljepše trenutke provodim sa sestrinim unukama. Čovjek treba dok je živ održavati porodične odnose, jer kad ostanemo bez roditelja, tek onda osjetimo koliko su braća i sestre važni. U rodno selo rijetko odem, prošlo je 35 godina otkad sam otišla iz njega, ljudi su se promijenili, došle su nove generacije – govori nam Mujanović.

Šta Vam je danas glavna okupacija?

- U ovom periodu pokušavam da iskoristim slobodno vrijeme, kojeg skoro nisam imala dok sam igrala košarku. Uglavnom je sve bilo usmjereno prema treninzima, utakmicama i dobrim rezultatima. Sjećam se, dok sam aktivno igrala i kad nastupi period liga i kupova, znalo se dogoditi da u mjesecu nemam nijedan slobodan dan. Danas je drugačije, odmaram se gledajući mlade i talentirane sportiste, koji će nekada, nadam se, biti zvijezde.

Mujanović: Košarkašku karijeru završila prije osam godina

Vi ste u košarci bili ne samo najbolja u BiH nego i među najboljima u svijetu. Koji je recept za uspjeh?

- Uspjeh se postiže s dosta odricanja i upornosti. Da bi čovjek došao do cilja u bilo kojem poslu, prvi i osnovni faktor je biti uporan i nikad ne odustajati i, naravno, potrebno je maksimalno zalaganje i odricanje. Čovjeku to treba biti prioritet u životu - postaviti sebi neki cilj, koji će vam uvijek biti na prvom mjestu da biste ga ostvarili.

Moji počeci bili su teški, ali nikad nisam razmišljala o tome da odustanem. Po prirodi sam uporna i prije nego što sam se počela baviti sportom, u osnovnoj školi sam uvijek težila da budem najbolji đak, odnosno najbolja među najboljima. 

Jednostavno, ne trpim da je neko bolji od mene. To mi je, vjerovatno, plus u ostvarivanju životnih ciljeva, mada je na neki način i teško. Poručila bih mladim ljudima da budu strpljivi, jer čovjek mora shvatiti da će doći vrijeme i za njega, za sve su potrebni vrijeme i rad.

Šta je za Vas najvredniji rezultat ili ostvarenje u karijeri?

- Svaki rezultat je veoma bitan, ali mislim da je čovjeku nekako najdraže ono što prvo napravi i ostvari, nešto neočekivano. Izdvojila bih uspjeh s Košarkaškim klubom Jedinstvo, evropsku titulu u Kupu šampiona, jer je to tada bilo nekako nevjerovatno i neshvatljivo. Samim tim da sam imala 21 godinu, nisam ni sanjala da ću doći do tako visokog rezultata. No, iznenada se sve desilo, nisam ni shvatala koliko je taj uspjeh vrijedan, pogotovo zato što smo, faktički, na domaćem terenu pobijedile Italijanke u Firenci. Kad smo uzeli titulu, bilo je dosta naših navijača iz Tuzle, onda sam, zajedno s njima, doživjela tu radost. Publika i navijači uvijek su mi mnogo značili. Posebno Tuzlaci, koji su na utakmicama bili kao šesti igrač. Sjećam se da su me bodrili i kad mi nije išlo, davali su mi novu snagu. Zapravo, veliku zahvalnost dugujem svim svojim navijačima, koji su bili uz mene sve te godine, pa i onda kad mi nije išlo.

Ratna himna

Bili ste lider reprezentacije BiH kada smo ratne 1993. godine osvojili zlatnu medalju na Mediteranskim igrama u francuskom Monpeljeu. Kako danas gledate na taj uspjeh?

- U tom, ratnom periodu bilo je veoma teško bilo šta organizirati, sreća je pa smo imali dovoljan broj igračica vani, koje smo uspjeli okupiti i otići na to takmičenje. Na kraju, našu ekipu činilo je devet igračica, među kojima su bile Vesna Bajkuša, Silvana Mirvić...

Moj klub se dosta potrudio pa nas je ugostio. Tad sam igrala u Komu u Italiji tako da smo dobar dio priprema i tamo odradili. U španskom San Sebastijanu isto smo imali turnir, koji je organizirala Silvana Mirvić, tako da nam je sve to omogućilo da odemo na Mediteranske igre, ne misleći da ćemo biti prve.

Bilo je dobrih reprezentacija, međutim, naša ekipa je nekako bila spoj mladosti i iskustva tako da smo, iznenađujuće, uspjeli osvojiti titulu pored svih nedaća koje su u to vrijeme zadesile našu zemlju. Dobro se sjećam da čak nismo imali himnu pa smo uzeli neku kasetu iz ratnog perioda od Nazifa Gljive i pustili da pjeva umjesto himne, jer smo mislili da je bolje da otpjevamo nešto nego da se obrukamo. Domaćini nisu razumjeli naš jezik tako da nam je to bilo OK.

Je li bilo teško povući se sa parketa i završiti karijeru?

- Teško je bilo reći: “Ne, nema više.” Ipak sam se košarkom profesionalno bavila 27 godina. Preskočila sam neki uobičajeni put, od kadetkinja preko juniorki do seniorki... nego sam odmah, od početka, bila u seniorskoj ekipi i nakon godine zaigrala u prvom timu. Od početka karijere non-stop sam igrala i uvijek sam bila glavni igrač u ekipi, na terenu sam provodila po 40 minuta. 

Ta, posljednja godina u španskom Vigu, kad sam igrala, trener mi je jednom prilikom rekao: “Pa, sa 40 godina igraš 40 minuta.” Onda ja njega pitam: “Šta ću kad budem imala više od 40, kako ćemo to uskladiti?” Da nije bilo nekih povreda, ne znam da li bih i 2007. godine završila karijeru. Dvije godine prije prestanka igranja operirala sam koljena tako da sam postala svjesna da više ne mogu i da nisam sposobna za košarku kao ranije. No, meni su treninzi postali muka zbog bolova i prestala sam. Danas ne igram nikako košarku, jer jednostavno, ne bih znala na parketu provesti deset minuta.

Ipak, kada smo u Tuzli obilježavali 20 godina od osvajanja evropske titule, igrali smo protiv reprezentacije BiH. Jednostavno sam sebe dala kao da je to najvažnija utakmica u životu. Kad me je trener htio zamijeniti, pitala sam ga zašto, ja bih još igrala, jer to volim. 

Bez stresova

Recept za uspješan brak?

- Čovjek, kad nije u sportu, onda je mirniji, nema stresova, bolje i živi. Evo, danas imam normalan brak i život, jednostavno, recept je znati živjeti sa pravom osobom.

Kako biste opisali sebe u tri riječi?

- Ne znam kako bih se opisala. Možda uporna, skromna, treću riječ ne znam, jer mi je najteže pričati o sebi. Uvijek mi je lakše kad neko drugi o meni priča.

Kada biste mogli vratiti vrijeme, biste li nešto promijenili u svom životu?

- Mislim da sam u karijeri napravila toliko da ne vidim šta bi moglo više od toga. Jedino mi je žao što je došlo do tog nesretnog rata, kad smo mi, kao reprezentacija Jugoslavije, bile sazrele da nastupimo na Olimpijskim igrama i osvojimo titulu. Desio se rat i nismo otišle, poslije se reprezentacija raspala. To je nešto što nedostaje u tim mojim priznanjima, jedino što nisam zlatnu medalju s Olimpijskih igara uzela i za tim žalim.

Mujanović pred kraj karijere: Jedan od Razinih posljednjih koševa

Ne žele me u Košarkaškom savezu BiH

Niste uključeni u košarku, da li zato što ne želite ili je nešto drugo u pitanju?

- Jednostavno, ne žele me u Košarkaškom savezu BiH, to nema nigdje u svijetu ili državama regiona, samo u BiH. Svi svoje uspješne sportiste angažiraju po završetku karijere, ali kod nas je, izgleda, pravilo da nekoga moliš da bi bio tu, ali meni to ne treba.

Internet ima dobru i lošu stranu

Kakvu muziku slušate, koje filmove gledate?

- Uvijek sebi organiziram da mi bude fino, malo duže spavam i više vremena provodim sa prijateljima. Često slušam muziku i nekad film pogledam, nemam omiljeni žanr, bitno je da se opustim. 

Često sam na Facebooku, čujem se tako s ljudima. Iako u društvenim mrežama, pored pozitivne strane, vidim i lošu. Sjećam se da je neko bio otvorio lažni profil pod mojim imenom, što je veoma ružno. Zbog toga je internet danas najveće zlo za djecu.

U Sarajevu živim, ali mi je Tuzla u srcu 

- Živjela sam svugdje, a uvijek sam žudila da se vratim u svoju zemlju. Dugi niz godina bila sam vani, ali sam željela da živim sa svojim narodom i, evo, tu sam, mada to nije više onaj isti život kao prije rata. Ipak, ne žalim se, dobro sam se uklopila, zasad planiram ostati ovdje.

U Sarajevu živim, ali mi je Tuzla u srcu, jer se neki počeci nikad ne zaboravljaju. Imam dosta prijatelja u Tuzli, s kojima popijem kafu, tamošnji ljudi nikad nisu zaboravili ono što sam im dala – iskrena je Raza Mujanović.