BIH

Psi imaju pravo na našu brigu

U Sarajevu se, izgleda, stvarno dogodio kinocid

Autor:Akademik Muhamed FILIPOVIĆ

5.2.2016

U sarajevskom javnom životu postoje neke stvari koje se događaju povremeno, a neke, opet, imaju svojstvo konstantnih pojava. Jedne se dogode, požive izvjesno vrijeme, a zatim potonu u moru ravnodušnosti ljudi, koji zbog prevelikih vlastitih briga i nesigurnosti egzistencije i životnih tegoba, zbog stalnog pitanja koje nad njima visi, a koje glasi šta će s nama biti ili, u još težoj varijanti, šta će biti s našom djecom, u kakvom svijetu će oni živjeti, nemaju energije da istraju u borbi za dobru stvar. Jedna takva dobra stvar bila je borba sarajevske javnosti za spas pasa lutalica. 

Opstanak vrste

Nažalost, ta borba je jenjala, izgubila snagu i javni interes za nju je nestao, zapravo i što je još gore, prerasta u otvorenu netrpeljivost prema njima. Uzrok tom stanju i takvom ponašanju je jedna konstanta našeg života koja se sastoji u tome da se za svaki problem traži najlakše i najbrže rješenje, a pogotovo kada rješenje problema na sebe uzimaju lokalne vlasti. Stvar je u tome što se njihov način rješenja bilo kojeg pitanja uglavnom svodi na ukidanje problema, a ono se najlakše postiže kada se ukine onaj koji proizvodi problem.
 
U slučaju pasa lutalica događa se, kako po svim znacima izgleda, ukidanje pasa na način da oni pod raznim izgovorima završavaju na kafileriji. Prvi i najvažniji znak takve njihove sudbine je vidno smanjenje njihovog broja na našim ulicama i po rijetkim slobodnim prostorima u gradu, uz činjenicu da je njihovo smanjenje ostvareno bez stvaranja odgovarajućih alternativnih uvjeta za njihov opstanak i to opstanak kao vrste, a ne kao zatočenika nekih institucija koje će ih držati do eventualnog njihovog prirodnog završetka.

Nije poznato da je ostvaren plan o izgradnji neke vrste zaštićene zone u kojoj bi te životinje mogle da žive slobodno uz adekvatnu pomoć ljudi, budući da su na tu pomoć psi navikli i da su i postali posebna vrsta u prirodi upravo zbog toga što su se vezali za ljude i nastavili da žive izvan prirodnih zakona po kojima žive životinje njihove vrste i oslonili se na ljudsku pomoć i zajednički život s ljudima. 

Budući da su ljudi posebna vrsta bića, da su to bića koja ne žive po prirodnom, nego po ljudskom socijalnom zakonu i da stoga mogu da žive i po zakonima svih drugih vrsta, odnosno da se ponašaju i kao umiljate mace ili goropadni vukovi, da znaju biti opasni i pritajeni kao zmije ili nasrtljivi kao krokodili, tj. da, kako je rekao jedan veliki čovjek, mogu da se ponašaju po zakonima svih vrsta i da se opet vraćaju u svoju ljudsku vrstu, tragedija saveza pasa i ljudi sastoji se u tome da, kad su psi usvojili ljude, oni su ih usvojili za sva vremena i potpuno i u tome smislu su izmijenili svojstva svoje originalne vrste i usvojili neka svojstva u načinu života i ponašanju od ljudi. 

Oni, naravno, nisu znali da su ljudi u tom pogledu drugačiji, da oni mijenjaju često svojstva i načine svog ponašanja i da su nepouzdani u svakoj vrsti saveza, čak i unutar vlastite vrste, a kamoli izvan nje.

protest

Borba Sarajlija za spas pasa lutalica je jenjala

Stvarna opasnost

Razlika između nas i pasa sastoji se u tome što mi možemo da racionaliziramo svoja osjećanja i doživljaje susreta s bilo čime što nas u životu susreće, pa i psima, ali to pas ne može. Njegova reakcija se odvija po poznatom načelu uvjetnog refleksa i on ne može da odgovara za svoju reakciju. S obzirom na to da smo mi proizveli ne samo tu prirodnu vrstu koja se naziva domaći pas, s obzirom i na činjenicu da smo mi svojim ponašanjem i odlukama bitno odredili i njihovu sudbinu i da smo ih iz svojih razloga izložili velikim nedaćama, mi nemamo pravo da se odričemo obaveze brige za njih i to na jednak način kao što bismo se brinuli za svako drugo, pa i ljudsko biće. 

Psi imaju pravo na našu brigu i to adekvatnu njihovoj prirodi i navikama, a mi smo obavezni da im tu brigu osiguramo. Mi pse ne možemo i ne smijemo podvoditi pod zakone našeg načina rješavanja problema, među kojima je legitiman način i rat i istrebljivanje  velikog obima za koje psi niti su sposobni da takva zbivanja razumijevaju niti su dužni da ih trpe u smislu da budu žrtve našeg nenormalnog ponašanja. Naravno, u ljudskoj prirodi postoji i taj element, a to je da smo sposobni da svoje greške adresiramo drugima i to prije svega onima koji s njima nemaju nikakve veze. 

Ono što mene u cijeloj toj žalosnoj psećoj historiji najviše žalosti i to do ogorčenja jeste činjenica da mi ne samo svoju ljudsku nego i sudbinu drugih s nama povezanih bića i životinja bezdušno podvodimo pod pravila našeg načina uređivanja stvari, a u ovom slučaju je podvođenje problema pasa pod kriterije isplativosti brige za njihov opstanak, u kojoj vizuri su psi apsolutno nepotrebna i neracionalna vrsta troškova, a takva vrsta troškova se rješava brisanjem onog ko uzrokuje trošak, zbog čega su i psi prepušteni stihiji života koja ih vodi nestanku. Čini mi se da su lokalne vlasti našeg grada našle takvo rješenje za pse, jer ih je sve manje, a sve je intenzivnija i življa kampanja protiv njih u kojoj se osobito podvlači velika opasnost koju psi svojim postojanjem u gradu predstavljaju za ljude. Pri tome se sasvim previđa stvarna opasnost koju ljudi predstavljaju za pse.