Prof. dr. Husnija Kamberović, direktor Instituta za historiju u Sarajevu, eminentni je bh. historičar i zasigurno jedan od najboljih poznavalaca (ne)prilika koje se našoj državi kroz historiju, nažalost, ponavljaju.

U povodu aktuelnih događaja vezanih uz hapšenje lidera SBB-a Fahrudina Radončića, profesor Kamberović prije nekoliko dana upozorio je kako “sve upućuje da se nešto krupno priprema u vezi sa sudbinom naše zemlje i da je zbog toga jedinstvo Bošnjaka izuzetno važno za očuvanje države”.

Strani akteri

U intervjuu za naš list Kamberović pojašnjava da je “svakome ko imalo prati dešavanja na svjetskoj političkoj sceni jasno da u novoj podjeli moći i sfera utjecaja u svijetu Balkan ponovo postaje teren na kojem se sukobljavaju različiti interesi velikih sila”.

- U tom kontekstu je i pitanje položaja BiH na Balkanu i uređenja unutarnjih odnosa ponovo otvoreno, pri čemu postoje realni strahovi da se interesi velikih sila ne podudaraju s interesima BiH kao jedinstvene države. Zato je važno da politički akteri u našoj državi, koji imaju probosansku političku orijentaciju, imaju jedinstvene nastupe kako bi pred međunarodnom zajednicom bili kredibilni zaštitnici ideje BiH kao države. Ne treba živjeti u iluziji da svi u međunarodnoj zajednici dijele s nama ideje očuvanja naše države, ali naše političke snage jedinstvenim nastupom u toj međunarodnoj utakmici moraju se nametnuti kao važan faktor koji će odnijeti prevagu.

U tom je smislu jedinstvo Bošnjaka, u vezi s očuvanjem BiH kao države, nužno jer je funkcionalna država BiH pretpostavka biološkog opstanka Bošnjaka. No, to jedinstvo nikako ne znači homogenizaciju na svim poljima djelovanja, nego isključivo na planu očuvanja države BiH. Totalna nacionalna homogenizacija Bošnjaka bila bi loše rješenje. Osim toga, to zalaganje za BiH mora jasno definirati kakvu to državu mi želimo: to nije država samo Bošnjaka, nego država u kojoj su sa Bošnjacima posve ravnopravni bosanski Hrvati i bosanski Srbi. Bojim se da neke političke snage, ne samo izvan Bosne, rade na razbijanju političkog jedinstva Bošnjaka, jer je to put za razbijanje BiH, a razbijanje BiH otvorilo bi realne opasnosti po budućnost Bošnjaka kao nacije općenito. Zbog toga mislim da naši političari moraju biti spremni preuzeti tu odgovornost, mada nisam siguran da su neki od njih toga svjesni - potcrtava prof. Kamberović na početku našeg razgovora.

Kome je u interesu stvaranje haosa i poigravanje sa sudbinom Bošnjaka i države?

- Mislim da postoje snage i u samoj BiH, kao i u međunarodnoj zajednici, koje se igraju našom sudbinom. Ja bih čak rekao da su ove snage unutar BiH instrumentalizirane od nekih snaga iz međunarodne zajednice koje preko sudbine naše države rješavaju neke svoje interese. Nije u pitanju promoviranje teorija zavjere, nego samo ukazivanje na činjenicu da politički akteri iz međunarodne zajednice u svom djelovanju vode računa o svojim strateškim interesima, a ne o tome što je naš interes. Drugo je pitanje da li su domaći akteri svjesni činjenice da radeći protiv interesa BiH rade i na vlastitu štetu. Ako bih dalje pokušao to konkretizirati, mogao bih reći da oni političari u Republici Srpskoj koji stalno prijete referendumom i razbijanjem BiH rade na vlastitu štetu, a njihovi međunarodni politički zaštitnici su više zainteresirani za Kavkaz nego za Balkan.

Bosanskohercegovački odgovor na takva djelovanja mora biti iskazivanje jedinstva. Prisjetimo se teških vremena rata protiv BiH tokom 90-ih godina prošlog stoljeća, kada je u Sarajevu funkcionirala Vlada sastavljena od predstavnika svih političkih nazora (i lijevi i desni), ali je zajednički imenitelj koji ih je objedinjavao bila - država BiH. Ja mislim da je upiranje prstom u ljevicu ili desnicu kao krivca za krizu u zemlji pogrešno i da se na taj način ne može izaći iz krize, nego je nužno prihvatiti jedinstvenu platformu oko koje se mogu okupiti probosanske političke snage.

I tokom proteklih godina posebno ste upozoravali da se BiH sve više urušava iznutra te ste, zanimljivo, ukazivali upravo na to kako je i povijest pokazala da su Bošnjaci najveći protivnici sami sebi. Zašto je to tako?

- Često sam se susretao s tvrdnjama kako su nam za sve nedaće s kojima se suočavamo krivi neki drugi. I bio sam razočaran zbog toga. Pripadam grupi ljudi koja za nered u kojem živimo ne svaljuje krivicu na druge, nego smatram da se svi mi moramo pitati koliki je naš doprinos neredu na koji se žalimo. Ali, tu moramo biti svjesni ko je za što odgovoran! Pogledajte, naprimjer, stanje u Kantonu Sarajevo: ovdje u vlasti nema Dodika, a mi vidimo kako loše živimo, živimo u nesigurnom gradu, u mnogim sferama života vlada haos, imamo korumpiranu političku i uništenu ekonomsku elitu, kompromitiranu akademsku zajednicu, nered na ulicama, godinama poslije 12 sati noću ne možete se istuširati jer nemate vodu, djeca ne smiju izlaziti na ulicu od pasa lutalica, u školi se suočavaju s nasiljem koje ostaje nekažnjeno.

Svjedočimo unutarnjem razaranju naših institucija - kulturnih, obrazovnih, naučnih. Pred našim očima se urušava sistem pravosuđa, sigurnosni sistem se razara, ekonomski smo na koljenima, radničke klase je nestalo, srednji socijalni sloj je gotovo uništen, učitelji, nastavnici i profesori poniženi i tako dalje. Ko je za to kriv? Najlakše je reći - Milorad Dodik! Ali nije tako! Ko je privatizirao sarajevske firme, a potom radnike izbacio na ulice? Ko je uništio GRAS? Zašto plaćamo tako skupu vodu i grijanje? Zašto postavljanje jedne table na tramvajskim stajalištima u Sarajevu košta jednu prosječnu platu? Zašto se pitanje raspodjele budžetskih sredstava za kulturne institucije postavi tek onda kada pojedina udruženja i pojedinci budu uskraćeni za velike iznose na koje su dosad bili naviknuti? Dakle, nije niko drugi kriv što je stanje u Sarajevu takvo. Krivi smo mi!

Zabluda o vječnosti

Na istom ovom novinskom prostoru prije dvije godine upozorili ste da “ako bošnjačka politička elita ne nađe snage da se iznutra konsolidira i stvori veće jedinstvo oko pitanja opstanka BiH, ona može nestati kao država”. Vodeći bošnjački političari kao da su Vas poslušali te se desilo historijsko udruživanje dvije najjače bošnjačke političke opcije predvođene Bakirom Izetbegovićem i Fahrudinom Radončićem. Negativne reakcije na to prvo su stigle iz zvaničnog Beograda, a sada se uvjeravamo i koliko je određenim ovdašnjim centrima moći smetala ta stabilna bošnjačka vlast. Pribojavate li se da će ti centri uspjeti u nakanama rasturanja naše države, kako ih se, prema Vama, može zaustaviti i - da se referiram malo na naslov jedne Vaše knjige - do kada će BiH “hodati po trnju”?

- Uvijek sam tvrdio da onog trenutka kada Bošnjaci dignu ruke od Bosne i Hercegovine, naša država će propasti. Postoje političari koji žive u iluzijama da je BiH vječna i da će ona opstati sama od sebe kao takva. To je zabluda. U povijesti imamo jako puno primjera da su države nestajale. Za našu državu je od ključne važnosti bošnjačko jedinstvo, ali jedinstvo stvoreno oko ideje očuvanja države, uz zadržavanje političkoga pluralizma koje vuče zajednicu naprijed.

Osim toga, mislim da je važno naglasiti da to bošnjačko jedinstvo može biti kontraproduktivno ukoliko rezultira apsolutno homogenizacijom i bude usmjereno protiv drugih i ukoliko ne uspije na toj platformi okupiti bosanske Hrvate i bosanske Srbe kao Bošnjacima ravnopravne kreatore bosanskohercegovačke društvene zbilje. Naravno, valja biti svjestan da je protivnika takvom razvoju uvijek bilo i da će ih uvijek biti, ali sam vrlo oprezan i ne bih “na prvu” ukazivao na protivnike koji to možda i nisu. Te centre moći koji rade na razbijanju BiH ne smijemo nikako potcijeniti, a njihova snaga će slabiti proporcionalno jačanju našeg jedinstva i odlučnosti da radimo u općem interesu.

Autor ste više knjiga poput onih o Husein-kapetanu Gradaščeviću, Mehmedu Spahi, Džemalu Bijediću, historijskim ličnostima koje su, prema mnogima, uklanjane zbog njihove borbe za opstanak naše države, cjelovite, nedjeljive. Kada pogledamo samo te znamenite ličnosti, vidimo da se historija ponavlja i kada su u pitanju misterije u vezi s nikada odgovorenim pitanjima kako su okončali njihovi životi. Imate li Vi, s ove vremenske distance i u ovom aktuelnom političkom trenutku u BiH, odgovor na to pitanje?

- Ja sam u svom naučnom radu želio istražiti određena povijesna razdoblja, pri čemu sam u prvi plan stavljao čovjeka kao kreatora povijesnih zbivanja, a to sam u nekim slučajevima mogao najlakše učiniti kroz formu političkih biografija. No, istodobno sam želio odbaciti široko rasprostranjene mitološke predstave o ličnostima o kojima sam pisao, zato što sam uvjeren da nama nije potrebna bolja prošlost, nego nam je potrebna bolja budućnost i koliko god zvučalo isprazno, vjerujem da za bolju budućnost trebamo razumijevanje stvarne prošlosti i suočavanje sa svim pozitivnim i negativnim stranama naše prošlosti, a ne kreiranje bolje prošlosti. Jedino tako možemo ići dalje.

Kada su u pitanju konkretne povijesne osobe koje ste naveli, a čijim biografijama sam se bavio, onda se doista može reći da su svi bili borci za Bosnu i Hercegovinu i da su na tom putu “sagorjeli”. Nisam pristaša teorija zavjere u vezi s načinom na koji su okončali svoj život, ali u kontekstu suvremenih političkih zbivanja mogao bih reći da su mnogi stradali boreći se za interese BiH, kao što su i danas neki žrtve zato što se bore na istom putu.

Mnogo ste se bavili i sudbinom bošnjačke imovine, tačnije begovskih zemljišnih posjeda u BiH koja su stalno smanjivana i oduzimana na teritorijima gdje je muslimanski, odnosno bošnjački narod bio brojniji. I to je dokaz koliko se kroz, i onu stariju, ali i noviju historiju, u kojoj su Bošnjaci masovno ubijani i protjerivani sa svojih ognjišta, stalno nastojao i ekonomski oslabiti njihov utjecaj i položaj unutar BiH. Zašto se nikada Bošnjaci nisu znali na pravi način oduprijeti tim nasrtajima?

- Prije petnaestak godina sam objavio knjigu o zemljišnim posjedima bosanskih begova i sudbini koja ih je zadesila koncem Prvoga svjetskog rata. I tu sam želio stvari što je moguće konkretnije sagledavati. Zato sam detaljno istražio posjede 46 begovskih porodica kako bih pokazao koliko je oduzimanje zemljišnih posjeda utjecalo na transformaciju tih porodica i njihov stvarni život. Taj sloj zemljoposjednika je bio ekonomska i politička elita Bošnjaka, mada je u toj političkoj eliti bilo i skorojevića.

No, ta ekonomska elita je stvarala društva koja su pomagala siromašnima, školovanju đaka i studenata i time utjecala na razvoj zajednice. Udarac u tu elitu je značio i udarac u zajednicu, što se pogotovo u prvo vrijeme jako puno osjetilo. Kasnije su se stvari stabilizirale, ali ostaje saznanje, s kojim se i danas suočavamo, da je jednu zajednicu najlakše uništiti ako se ekonomski i kulturno potkopa njena snaga. Mi smo i danas svjedoci da imamo bogatih Bošnjaka, ali oni to svoje bogatstvo ne usmjeravaju na interes zajednice. Oni koji su svoje bogatstvo pošteno stekli i spremni su ga iskoristiti u općem interesu suočavaju se s problemima, u šta nas uvjeravaju posljednja zbivanja na društvenoj sceni.

Gušenje Instituta za historiju jednako je rušenju Starog mosta u Mostaru

S početkom ove godine svjedočili smo neviđenoj sramoti oličenoj u pokušaju deložacije Instituta za historiju u Sarajevu na čijem ste čelu, koja je, srećom, privremeno zaustavljena, ali problem trajnog smještaja, koliko znamo, još nije riješen. Šta se dešava trenutno u vezi s tim, odnosno ima li naznaka skorog rješenja tog problema?

- Taj pokušaj deložacije nije uspio, ali mnogi moji kolege s univerziteta u Evropi i SAD nisu mogli uopće razumjeti šta se to dešava s pokušajima izbacivanja na ulicu Instituta za historiju. Jednostavno nisam bio u stanju njima to objasniti, jer je to teško objašnjivo i posve nerazumljivo, gotovo iracionalno: izbaciti na ulicu jedan ugledan Institut, čiji su rezultati u svijetu referentni, izgleda sasvim nevjerovatno - u svijetu! Kod nas je to moguće. Dovoljno je vidjeti kakva je sudbina bila zadesila Zemaljski muzej. I tada su mnogi tvrdili da je problem u tome što Dodik ne želi finansirati rad Zemaljskog muzeja, a sada vidimo da to nije bio ključni razlog zbog kojega je Zemaljski muzej nekoliko godina bio zatvoren.

Institut za historiju funkcionira od 1959. godine, od 2013. je organizaciona jedinica Univerziteta u Sarajevu, a početkom 2016., poslije više od pola stoljeća uspješnog rada, trebao je biti izbačen na ulicu i faktički time ugašen. To je jednostavno nevjerovatno, i u posljednjem trenutku je angažiranjem premijera Konakovića izbjegnuta bruka. Sada smo u fazi traganja za sredstvima da adaptiramo jedan “hangar” koji nam je Univerzitet ustupio dok se ne izgradi veća i pristojna zgrada u okviru izgradnje Kampusa Univerziteta na prostoru bivše kasarne Maršal Tito u Sarajevu. Vlada Kantona Sarajevo je obezbijedila sredstva za plaćanje zakupnine do 30. juna 2016. za zgradu u kojoj smo sada i vjerujem da će naći sredstva i za adaptaciju hangara u koji bismo uselili tokom ljeta.

Na isti način Vlada je prije nekoliko godina riješila problem smještaja Instituta za genetičko inžinjerstvo i biotehnologiju i nema razloga da nas tretira drugačije nego taj institut.  Tretiranje Instituta za historiju na drugačiji način ukazivalo bi na to da Vlada nema jednak odnos prema nama, a to svakako ne bi bila dobra poruka. Mi s naše strane možemo učiniti puno toga, ali ključnu moć i finansijske resurse ima Vlada, bez čije podrške mi ne možemo preživjeti. Institut za historiju nije građevinska firma da može sama graditi sebi zgradu, nismo ni export-import firma da možemo samostalno zaraditi velike novce za adaptaciju zgrade za naš smještaj.

Kakva je to poruka društvu kada se u pitanje dovodi čak i opstanak historijske dokumentacije, arhiva, lične karte naše domovine?

- Ukidanjem Instituta za historiju, a ja vjerujem da do toga neće doći, dalje bi se potkopavali temelji naše države. Sjetimo se samo kako je u maju 1992. zapaljen Orijentalni institut u Sarajevu! On nije slučajno zapaljen! Gušenje Instituta za historiju jednako je paljenju Orijentalnog instituta u Sarajevu ili rušenju Starog mosta u Mostaru. Sada smo u fazi donošenja nekih novih zakona u Kantonu Sarajevo (o naučnoistraživačkoj djelatnosti i o visokom obrazovanju) i tu moramo pokazati da nam je stalo do ovakvih instituta i njihovog pozicioniranja u društvu. Političari, ali i mi iz akademske zajednice, na tome moramo iskazati punu odgovornost.