Subota, 23. januar
Proganjaju majke
Sva sam nikakva. Neka me nemoć hvata, ali ne dam se. Ustanem na sabah, pa opet se vratim da prilegnem, ne mogu zaspati. Pijem kafu, gledam, prazna kuća, prazna avlija, prazno sve... Tako evo godinama. Da nije vjere u Boga, ne znam kako bih. Razdanilo se, kad stiže mi poziv da se javim na saslušanje u Sud u Srebrenici 16. februara. Ne znam koji je to po redu put što me za nešto tuže i saslušavaju, ali ovoga puta kažu da je zbog našeg protesta od 9. januara. Možete misliti nas nekoliko žena što smo hodale ulicom i javno kazale da smo protiv obilježavanja 9. januara, dana koji za nas predstavlja dan kad su naša djeca osuđena na smrt, eto ugrozile poredak u Republici Srpskoj. Jadna li je ta republika kojoj nekolicina žena i to onih kojima su pobijene cijele familije mogu ugroziti njen poredak... U pozivu piše da sam ja nekakav organizator, a niti me je ko pitao ko je organizator niti ima li tog organizatora. Dolazi mi da se naglas smijem, a i da zaplačem, jer 20 godina ne daju nam mira. Malo im što su nam pobili sve, već i nas majke proganjaju za svaku izrečenu riječ. Neću šutjeti, pa makar visila nasred Srebrenice!
Nedjelja, 24. januar
Zločin u Poljaku
Rano ustajem, valja mi danas u Poljak, obilježava se godišnjica zločina nad mještanima tog sela kada su zločinci iz Srbije prešli most na Drini i zašli po kućama i pobili žene, djecu, starce, mladiće, sve što nije uspjelo da pobjegne. Snijeg je pao, put težak, sve mislim kako ćemo, ali ne bih propustila pa da bih pješke išla. Majkama koje su ostale bez djece ne treba ništa nego pravda i fina riječ. Idem s Damirom ef. Peštalićem i Alijom Tabakovićem, oni me uvijek povezu gdje god treba. Kad vidim ovo šta se u Poljaku dogodilo početkom rata, pitam se pa zar je pravda to da mene svako malo saslušavaju zato što govorim o zločinu i zločincima i kažem ono što mislim, a zločinci na slobodi. I za zločine u Poljaku niko nije odgovarao. Ovo je država gluho bilo!
Ponedjeljak, 25. januar
Suđenje Naseru
Kad god dođem u Potočare, prvo odem na mezarje da svojoj djeci, mužu i ostalima koji mi tamo leže proučim Fatihu. Malo stanem kod njihovih nišana, pa opet prohodam mezarjem. Gdje god se okrenem, neko poznat. Sastanak je Savjetodavne grupe, a stigla i jedna grupa Holanđana zbog nekog projekta. Uvijek vidim dragih, a i dobrih ljudi. Dođu i ove moje žene pa progovorimo. A onda poselamim se s onim nišanima pa polako na svoj Vidikovac, u svoju samoću. Dok sam dolje bila, čujem od žena kako su im neke komšije pozivali u policiju na saslušanje. Šapću jadnice, ne smiju glasno ni da pričaju, boje se, kažu, „špijuna“ što hodaju po Srebrenici pa sve šta ko priča prenesu policiji. Velim ne bojte se, pričajte naglas, derite se ako možete neka vas sav svijet čuje, policija vam ne može učiniti ništa više od onog šta vam je učinila 1995. godine. Duša me boli zbog svega. Pa ne daju nam jedan dan mirno živjeti. Sve mislim kako ću sutra u Sarajevo, počinje suđenje Naseru Oriću, a znam da ti munafici i njemu žele doći glave.
Utorak, 26. januar
Gdje je pravda
Čini mi se nisam oka sklopila sinoć. Rano sam stigla pred Sud BiH i sa ženama čekam da se Naser pojavi. Trese mi se utroba kad pomislim samo na one dane gladi i neimaštine u Srebrenici, kad pomislim kako su ljude pobili u školskom dvorištu, kako nas je Naser tada hrabrio da izdržimo. Pa bio je dijete! Kad je on bio s nama, imale smo neku nadu. Kroz glavu mi prolaze slike zločinaca koje i danas sretnem u Srebrenici, Bratuncu, za koje znam da su bili na strijeljanju naše djece i u Kravici i u Petkovcima i u Kozluku... I eto, Nasera po drugi put hoće da strpaju u zatvor, a ove ubice uživaju, napiju se pa cikte po gradu, niko im ništa neće. Pitam gdje je pravda. Tužioci navalili na naše ljude da svjedoče protiv Nasera, ucjenjuju ih i još prijete nam da o tome ne smijemo govoriti. Naser je kriv zato što je preživio. Ova država bi, čini mi se, najsretnija bila da je sve pobijeno u Srebrenici. Uh... Kasno popodne vraćam se nazad u Srebrenicu, a ko otrovana sam. Slušam radio, vidim bruji o Radončiću, velim u sebi taman nešto krenulo nabolje među ovim našim narodom, a neko hoće da to sve sruši. Svakome pametnom je jasno šta ovo znači, Boga molim da se dozovemo pameti.
Srijeda, 27. januar
Sudije i tužioci
Gripa me dobro svladala, ne mogu glavu da podignem. Telefon zvoni, ne da mi mira. Zovu novinari, kažu da je Sud BiH izdao saopćenje u kome stoji da mi vršimo pritisak na rad Suda, a pritisak je to što smo došle da podržimo Nasera, što javno govorimo da skupljaju lopove i drogeraše po Srebrenici i traže od njih da lažno svjedoče protiv njega. E, ako je to pritisak, pritiskat ćemo ih dok smo žive. Šta misle te sudije, ti tužioci? Je li da mi pognute glave i skrštenih ruku gledamo kako oni u zatvore trpaju i ovo malo srebreničke djece što je preživjelo 1995. godinu. E, bogami, nećemo! Ja znam da oni čuvaju svoje plaće i funkcije, ali neka ih ne čuvaju preko naših leševa, nego neka rade po pravdi i zakonu pa im niko neće ni riječi progovoriti. Mi se ne plašimo ni suda ni zatvora i zbog nepravde smo spremne svoje džigerice dati. Neka znaju sudije da mi znamo koga su tužioci potkupili i ucijenili da lažno svjedoči. Sve ćemo iznijeti u javnost pa neka onda misle o svojim plaćama i foteljama. Ako smo išta u svoj svojoj tuzi i bolu željeli, to je da ova država bude država pravde, da njeni prvaci, a među prvake računamo i sudije, budu dobri i pošteni ljudi. Iskreno, strahujem da ono Bošnjaka u BiH što nije ubijeno i potrpano u grobnice ne bude strpano u zatvore, a što ne mogne u zatvore, otjerano preko granice...
Četvrtak, 28. januar
Žalost ubija
Baš me shrvala gripa. Pokušavam da ustanem. Džaba je, valja mi do apoteke da kupim kakvog lijeka. Neću da zovem nikoga da mi donese lijekove, ne volim da bihuzurim narod. Jedva sam se vratila kući. Ležim cijelo popodne. Da su meni moja djeca živa, imao bi mi ko bar čašu soka dodati, otići i u apoteku i u prodavnicu, a ovako, sve moraš sam. A godine i žalost ubijaju. Razmišljam hoću li moći ujutro ustati, dolaze nam neki stranci, hoće sa mnom da razgovaraju. O čemu, ne znam.
Petak, 29. januar
Čekaju stranci
Malo sam se pridigla. Odoh u čaršiju, čekaju me ti stranci. Ima mnogo ljudi sa strane koji zaista imaju poštovanje prema Srebrenici i ja ih poštujem. Ako se imadnem čime prebaciti, otići ću malo i do Potočara, petak je.
