...I njegova smrt je remek-djelo, upravo kao što je bio i cijeli njegov život....

Tim riječima londonski "The Telegraph" oprostio se od muzičkog kolosa kakvog, vrlo vjerovatno, više nećemo vidjeti na našoj planeti. A takav je David Bowie bio. Kao da nije s ove planete.

"The Telegraph" je aludirao na činjenicu da je, svega nekoliko dana prije svojih posljednjih riječi, Bowie objavio novi album "Blackstar" i proslavio 69. rođendan. Album je toliko dobar, tvrde kritičari, da je upakovan kao najbolji mogući oproštajni poklon Davida od fanova. Remek-djelo. I pažljivo planirano finale. Ako pročitate samo dio naslovne pjesme, bit će vam jasno:

Something happened on the day he died

Spirit rose a metre and stepped aside

Somebody else took his place, and bravely cried

(I’m a blackstar, I’m a blackstar)

U jednom se dijelu ove numere, ipak, krije opsjena. Niko ne može više zauzeti Bowieovo mjesto.

Bio je originalan do srži svoga bića, potpuno drugačiji od svega što se serviralo u određenom trenutku u svijetu umjetnosti. Nije robovao trendovima, ali, također, za njega ne vrijedi ni floskula da je stvarao trendove. Ne, on se jednostavno nije obazirao. Ni na trendove, ni na sve ostalo što se oko njega dešavalo.
 
Također, nije bio ni ziheraš. Recimo da otkrije "zlatnu žicu", stvori muzički pravac i slijedi ga do kraja života ubirući milione. Ne. Mijenjao je imidž i muzički izražaj kao čarape, sa samopouzdanjem kakvo može imati samo veliki umjetnik. Imao je mali milion faza i njih je pretvarao u albume. A svaki Boewiev album bio je izlet u nepoznato, čin genija koji sebi može priuštiti komformizam da nekada i razočara fanove. Da, bilo je i tih faza, čudnih, nedorečenih... Ali, kada ih ipak uklopite u cijelu sliku, dobijete savršeni crtež.

Čak i njegove ljubavne pjesme bile su atipične, poput "Absolute Beginners", rađene namjenski za istoimeni film, a snimljen prema knjizi Colina MacInnesa u kojoj je ljubavna priča bila tek u pozadini radnje. Nekada je i provocirao, kao sa spotom za "China Girl", ali i to vjerovatno nije bila namjera već upravo suprotno - težio je kročiti u nepoznato, predstaviti nešto drugačije.

Vjerovatno ne postoji nijedan odrasli čovjek u civiliziranom svijetu koji od sedamdesetih do danas nije čuo barem jednu Bowiejevu notu. I to je, možda, najveći trijumf, da si, tokom života, svojom umjetnošću dodirnuo 90 posto ljudi na Zemlji.  

Na kraju je tih 69 godina života, kako već "The Telegraph" konstatira, zaključio posljednjim remek-djelom.

I, poput majora Toma u genijalnoj kompoziciji "Space Oddity", zakoračio u nepoznato.

Piše: Hajrudin PROLIĆ