U trenucima kada je stepen “borbene gotovosti” dosegao najviši mogući nivo u policijskim upravama MUP-a Tuzlanskog kantona, očajni i obespravljeni demobilisani pripadnik Armije RBiH, držeći nož u ruci, ušao je u zgradu u kojoj se održavala sjednica Općinskog vijeća Kalesija.
Salih Zulfić, nekadašnji diverzant, uspio je u svojoj namjeri - dokazao je da je nevidljiv!
Međutim, dramatični snimci iz sale za sjednice Općinskog vijeća Kalesija nedvojbeno ukazuju na to da se policijske strukture još vode floskulama: “Neće on, znamo ga.” Ni pomisliti ne smijemo šta bi se dogodilo da je Zulfić u rukama imao bombu, a mogao je, očito, eksplozivnu napravu unijeti u prostoriju za sjednice, baš kao što je unio nož.
Patroliranjem s dugim cijevima u okolini policijskih stanica neće se osujetiti svi oni potencijalni teroristi koji u planu imaju novi napad na državu. Takvih “spavača” ima, barem tako govore oni koji brinu o sigurnosti svih građana u BiH.
U slučaju Saliha Zulfića priča je posve drugačija. On je branio i prolio krv za slobodnu Bosnu i Hercegovinu, ali u miru nije doživio da ga uvažavaju i poštuju. Gurnut je, kao i hiljade drugih demobilisanih boraca, na margine društvene zainteresiranosti. Niko nije imao sluha za njegove probleme, nisu ga vidjeli. Kada je dogorjelo do nokata, Zulfić se odlučio na očajnički čin, potakao lavinu reakcija i dokazao svoju nevidljivost.
Jasno je k'o dan da Općinsko vijeće Kalesija nije jedino odgovorno za probleme demobilisanih boraca, ali svi oni koji trenutno sjede u vijećničkim klupama, poslije dramatičnih snimaka, moraju takvim problemima prilaziti na sasvim drugačiji način.
Nezadovoljstvo boračke populacije akumulira se dvije decenije. Posljednja događanja, hapšenje časnih komandanata Brčkog i Goražda, novo proganjanje Nasera Orića, težnja da se izjednače žrtva i agresor, njihovu nevidljivost čine još bolnijom.
Svima onima koji imaju probleme poput Saliha Zulfića neophodna je barem topla ljudska riječ, jer će oni, nažalost, ratni teret i košmarne snove nositi sami na svojim plećima.
