Dolazak američkog potpredsjednika Džoa Bajdena (Joe Biden) u Hrvatsku lokalni su balkanski analitičari shvatili i kao novu inicijativu Vašingtona da se Srbija istrgne iz ruskih kandži. Ali, i da se razgovara o tzv. hrvatskom modelu međucivilizacijskog dijaloga - između islamske manjine i sekularne kršćanske države, tu i u susjednoj Bosni i Hercegovini, gdje su omjeri donekle obrnuti. 

Iz ruske zone utjecaja trebalo bi, znači, u paketu izvući Srbiju i RS, ali, kako to pišu zagrebačke novine, i podjednako “smanjiti utjecaj Turske i Rusije” na BiH. Da, ali kako i, da ne traje dugo? 

NATO - svuda

Ponovo je iz naftalina izvađena i teza o “liderskoj ulozi” Hrvatske; opet se priča da bi Zagreb trebao povući zemlje regiona na Zapad. U isto vrijeme, Vučićevoj Srbiji se još komplimentira zbog njegove lične i deklarativne političke metamorfoze; kao što se i Evropi prigovara sve vidljiviji zamor od proširenja. 

Ona “mala” epizoda i nimalo državničko, bezmalo vulgarno insistiranje Tomislava Nikolića da po svaku cijenu poljubi hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović tri puta (!?) - zbog “srpskih običaja”, samo je ovlaš narušila dostojanstvo ovog ozbiljnog skupa. I u tom ga segmentu pretvorila u balkanski politički “rijaliti šou”, inače punom tipova poput Tome Grobara. Srbijanski predsjednik, izgleda, nije shvatio u kakvom se društvu našao, niti mu je jasno da se u Zagrebu obreo u stožeru za euroatlantsku sigurnost za zapadni Balkan. 

No, prisustvo potpredsjednika Bajdena mnoge je otrijeznilo! On je izrekao isto ono što i u Sarajevu 19. maja 2009. o kašnjenju bh. lidera, ali, opet i - o važnosti slobodne, demokratske i stabilne Evrope, s Balkanom u njenom centru. Oni, pak, koji misle da je deset minuta u četiri oka, koje je potpredsjednik Bajden proveo s Bakirom Izetbegovićem, prošlo, a da pri tome nisu dotaknute sasvim friške opcije za do sada najznačajnije približavanje BiH NATO-u, naivci su bez presedana. Vrijeme, ono političko, sada za sve dobiva dodatni tempo!

Dodatno je marginaliziran i politički folklor i “neizbežnost” bilo čijih “narodnih” običaja, po kojima se i generalni sekretar NATO pakta u Beogradu “mora” dočekati uz pogaču i so! Tri poljupca “za sreću” i domaća pogača za “dobrodošlicu” - ikonografija su minulih vremena, od kojih često zaboli glava i, jeftina predstava za domaću javnost! Jer, kako to jednom reče Ivica Dačić: “Rusija je daleko, a NATO - svuda oko nas”! Uz taj ritam, Crna Gora već za nekoliko dana diže sidro iz srpsko-ruske luke i kreće na zvanično putovanje u NATO. 

A tek onaj rusko-turski kontekst - to je tek i do kraja uozbiljilo nimalo nasmijanog Vučića u Kini; namrgođen, kao da mu nisu opet obećane milijarde, ovaj put s dalekog Orijenta, srbijanski premjer je, sigurno, bolje od Nikolića pročitao onih 17 sekundi rusko-turskog (trećeg svjetskog) rata. Mora da je i njemu kao Dačiću sinulo: “Kina je daleko - a NATO je svuda oko nas; a ni Turska nije više što je bila”.

Na liniji vatre

Ne ulazeći u meritum je li onomadno obaranje ruskog ratnog aviona  “pretjerana reakcija”, jer taj zrakoplov nije letio iznad Ankare, već na samoj “ćizi” između Sirije i Republike Turske, jasno je, ipak, da se tu ne radi o sasvim spontanoj akciji turskih oružanih snaga. Rusi odavno lete tim nebom bombardirajući ISIL, a odnedavno i postrojenja za crpljenje i ilegalnu trgovinu nafte - dnevno oko pet miliona, preko Turske.

A, Turska je ne samo glavna pješadija NATO-a već i leteća konjica koja se, očito, ne libi, bar reaktivno - suprotstaviti i mitu o Putinovoj nadmoći u regionu. Izgleda da su tu postignuta dva cilja: Kao da je time iscrtana crvena linija i označena “zona zabrane letenja” na sjeveru Sirije, na kojoj insistira Ankara. A potom su Rusiji nezvanično fakturirane “sankcije”, kao da ih je pisao Zapad. Ruske megaturističke agencije, već otkazuju aranžmane za milione svojih turista u Turskoj, da ne govorimo o najavama blokade uvoza turskih roba, sve do prekida zajedničkog posla u vezi s turskim plinovodom za izvoz ruskog plina. 

Naravno, obaranje ruskog aviona, uz Putinove riječi da su mu Turci “zabili nož u leđa”, ne može nikoga radovati, posebno ne pragmatične političare i lovce na investicije, da ne govorimo o “običnim” Balkancima podijeljenim u iracionalne navijačke tabore. Izgleda da će, zbog “17 sekundi rata”, Rusi, doista, sami sebi nametnuti te sankcije preko Turske. Dakako, one mogu koštati i Ankaru, ali više će Moskvu. A, bogami, i Beograd!  

Sreća je što je samit u Zagrebu, kome je prisustvovao i predsjednik Evropskog vijeća Donald Tusk, bez suvišne ili eskalirajuće retorike ispravno stavio u kontekst aktualna događanja. Dok izbjeglička kriza još kuca na kapije EU u svim svojim dimenzijama, u ekonomskoj i političko-sigurnosnoj do humanitarne i moralne konotacije, neko je balkanske lidere opet natjerao da pogledaju van svoga atara. 

Oni čak nisu više ni loš primjer dok traje neizvjesni proces zaustavljanja petogodišnjeg rata u Siriji, vrlo moguće po dejtonskom šnitu.