Postoji u sudbini našeg naroda i naše države čudan paradoks. Nigdje se, kako mi se čini, sudbina jedne zemlje, jedne države i jednog naroda, nije više, čvršće i raznovrsnije ispreplitala i povezivala, a nigdje nije ta suštinska veza bila više osporavana nego u našoj bosanskoj historiji. To se događa od početka, tj. od vremena kada oni ljudi što su stvarali bosansku državu i dali joj pečat koji i danas nosi nisu prihvatili načelo koje je tada u svijetu u kojem su živjeli, a to je svijet koji je na evropskom tlu nastajao nakon podjele i propasti Rimskog carstva, dakle načelo jedinstva države i vjere - Cuius Regio Eius Religio.

Izuzetnost Bosne

Sav tada poznati evropski civilizirani, kakvim je sebe smatrao, svijet prihvatio je načelo državne vjere, koje je Rimskom carstvu nametnuo car Konstantin nakon svog obraćenja u kršćanstvo, a primjena tog načela dovela je do pokušaja vjerske unilaterizacije cijelog prostora Ekumene. Izgleda da se tada dogodilo da to načelo, između ostalih, nije prihvatio ni onaj mali svijet koji je nastao između Jadranskog mora i rijeka Cetine, Une, Save, Drine i Trebišnjice, svijet koji je zbog osobene geološko-geografske i morfološke građe svoga tla bio uveliko zatvoren prema ostalim dijelovima kasnoantičkog svijeta i mimo tradicionalnih ruta kretanja tadašnjih Nomada i koji je zbog svoje relativne izolacije zadržao neke od bitnih karakteristika multilateralnog kasnoantičkog svijeta, među kojima je najbitnije bilo načelo etničke i vjerske tolerancije, a to načelo je odredilo unutarnje odnose i stanje na teritoriju koji će u historiju (po Porfirogenitu) ući pod imenom Bosna.

Nažalost, ova izuzetnost Bosne će uzrokovati neprijateljstvo ostalog dijela nekadašnjeg carstva i posebno okolnih država prema Bosni i Bošnjanima, a kasnije prema Bošnjacima, što će se izraziti u stalnim pokušajima da se to, kako su ga nazivali “leglo neomanihejstva” i svakojake druge hereze, kao i kasnijeg “agarjanstva” i modernog muslimanstva, ili laički rečeno bošnjaštva, mora konačno uništiti, što na određene načine traje sve do danas.

Jasno je da su nosioci tog naboja negacije bile one institucije negacije bosanskog modela multireligioziteta koji je nastao već u početku bosanske historije i traje još i danas. Što se tiče kršćanske Evrope, u njoj su nastajala i nestajala carstva, republike, diktature i drugi oblici vladavine i modeli država, ali je ostajala jedna konstanta, a to je ideja kršćanske Evrope koja od vremena krunisanja Karla Velikog za cara Svetog rimskog carstva njemačkih naroda do današnjih zastupnika teorije o Evropi kao prostoru rezerviranom samo za kršćane, kao jedna od fundamentalnih konstituirajućih komponenti ideje Evrope.

Radovan Karadžić je u Skupštini RBiH izrekao da će muslimani otići u propast ako izglasaju neovisnost bosanske države

Mi u Bosni nismo mogli zamisliti život u znaku podjele ljudi po vjerama i nacijama, ali su te naše ideja i praksa bile stalno osporavane i na različite načine eskamotirane, a ta težnja za eskamocijom i potpunim odbacivanjem ideje o zajedničkom životu bila je grubo odbačena i podvrgnuta režimu oružanog progona u ratu 1992.-1995. godine.

Paradoks o kome govorimo sastoji se u činjenici da mi, Bošnjaci, koji smo doživjeli ponovni i sada čak i sudski verificirani genocid, koji smo bili grubo i okrutno napadnuti samo zbog toga što smo živjeli i imali pravo na ono isto što su sebi osigurale sve ostale države na prostorima bivše Federativne Jugoslavije, dok su nas, zbog primjene istog principa i prava na samostalnost, napali oni koji su sami i na svoju ruku otpustili iz države Sloveniju i Makedoniju, dok su nas mislili zatvoriti u državi koju su oni samo za sebe stvarali, tj. smjestili nas u nekom historijskom zatvoru.

Apsurdna teza

Tu reduciranu državu su srpski ideolozi Ćosić i Milošević i njihovi saradnici iz SANU-a planirali tako da joj osnova bude “srpski nacionalni prostor”, ma šta to uopće značilo, a što se svodilo na Ćosićevu apsurdnu tezu da je to svaki prostor na kojem postoje srpski grobovi. Suočeni s mogućnošću da ostanemo sami u toj krnjoj Jugoslaviji, u kojoj će Srbi biti dominirajuća nacija, odlučili smo, ili, bolje rečeno, bili smo prisiljeni da iskoristimo pravo razdruživanja koje nam je garantirao Ustav Jugoslavije i stav međunarodne javnosti. Dakle, željeli smo ono što su svi drugi nama jednaki već sebi priuštili i ostvarili.

Bošnjaci su, u situaciji kada su glavni stvaraoci, a kasnije i rušioci Jugoslavije (Srbi i Hrvati), ušli u otvoreni sukob, smatrali da oni ne treba da budu dio tog sukoba i prihvatili logičan potez koji je bio primijenjen na sve ostale zemlje bivše Jugoslavije, a to je da konačno sami o sebi odlučuju, da raskinu onu vezu koju su uspostavili 1918. i obnovili 1943. godine, ali su zbog toga što su učinili ono isto što su učinili svi drugi bili podvrgnuti tako okrutnom napadu koji je rezultirao genocidom nad njima, budući da je ukupni demografski gubitak nastao zbog rata i metoda kojima je on vođen bio da je sa teritorija Bosne i Hercegovine nestalo 30 posto bivših njenih bošnjačkih stanovnika, a sa 93 posto nekadašnje oni su bili reducirani na 18 posto teritorija na kojem danas većina i s nekim pravima žive.

Ono što pokazuje da je paradoks naše historije duplo vezan ne samo za naš uži prostor nego za evropsku historiju sastoji se u tome što nam je sama Evropa diktirala i na tim pretpostavkama smo priznati od međunarodne javnosti kao osamostaljena slobodna i neovisna država i bili primljeni u UN, jer smo neovisnost, koja je bila jedini način da očuvamo državu, stekli tačno pod uvjetima koje nam je propisala međunarodna politička i pravna javnost (Badinterova komisija).

Paradoksalno je i to što mi, kao jednu od posljedica nedosljednosti evropske i svjetske politike obilježavamo najčešće tužne događaje koji su nastali upravo konzumacijom naših prava kao slobodne i neovisne, međunarodno priznate države i članice UN-a i onih prava koja su nam garantirali Povelja UN-a i međunarodni zakoni.

Nije, naime, postojao nijedan ni politički ni pravno legitiman i legalan razlog, a da o moralnim razlozima i ne govorimo, koji je mogao opravdavati postupak bivše Savezne države Jugoslavije, tj. Srbije i Crne Gore, da naoruža bosanske Srbe, podrži i ljudstvom i oružjem, materijalnim i drugim sredstvima, kao i upotrebom jedinica bivše JNA, kako bi, prema obećanju koje je javno u Skupštini Bosne i Hercegovine izrekao lider bosanskih Srba (SDS) Radovan Karadžić da će muslimani otići u propast ako izglasaju neovisnost bosanske države, stare više od hiljadu godina i jedine koja je kroz cijelu dosadašnju historiju imala jedinstvo teritorija i vlasti.

Davno je rečeno da je istina cjelina, a cjelina se rađa iz jezgra i iskona zbivanja, zbog čega mi moramo otvoriti knjigu historije i reći zašto je, kako je i ko je načinio od našeg postojanja pakao i naše sudbine nesreću. Bez istine o prošlosti nema istinske budućnosti, to je jedino humano načelo koje važi za ljudske stvari.