Piše: Larisa SARAJLIĆ-RAMOVIĆ 

- Mirza i dalje živi, barem u našoj porodici, u našem užem okruženju. Ne postoji dan a da ga ne spomenemo. Fizički ga nema, ali je tu – kaže Slavica Delibašić, supruga velikog Kinđeta, na početku svoje ispovijesti za “Dnevni avaz”.

Mirza Delibašić umro je 8. decembra 2001. u Sarajevu. Živo je samo 47 godina, a za to vrijme ostavio je neizbrisiv trag kao ljudska gromada i kao košarkaš koji se rađa jednom u stotinu godina.

Tog tužnog decembarskog dana Mirzu su oplakivali cijela zemlja, region i Evropa. Uz Slavicu, iza njega je ostao njihov sin Danko, kao i Dario, Mirzin sin iz prvog braka.

Princ i genij

- Nije Mirza dugo bio bolestan. Život s njim, s takvim čovjekom, bio je poseban. Bio je pun ljubavi. S njim je sve bilo drugačije, kada nađeš sebi sličnog. Sličan se sličnom raduje – kaže nam Slavica.

Govreći o svojoj velikoj ljubavi, Slavica kaže da je Mirza bio čovjek kojim se nije moglo manipulirati.

- Uvijek je imao svoj stav. U sportu je bio princ, genij u životu... Imao je pregršt fantastičnih osobina. Neizbježno je da se takav čovjek spomene, neizmjerno dobra osoba, pametan i pun ljudskih kvaliteta – kaže Slavica. 

Nakon takvog udarca sudbine, neizbježno i ljudski je upitati se zašto. Slavica govori kako život postavlja razne prepreke i zamke. 

- Pa, evo meni. Kad ja kažem zašto se to desilo meni i mom djetetu, i svima onima koji su ga voljeli... Ostavlja taj život, htjeli mi to ili ne, posljedice, ožiljke. Ti vidiš tek poslije kako se neke stvari odvijaju kad takva gromada od čovjeka ode. Onda te boli. Ostaju ožiljci od nepoštovanja, od neljudskosti, od očekivanja da vam se vrati barem malo tog nekakvog poštovanja. Znači, u životu se samo priznaje kada daješ, sve drugo ide na tvoju štetu. Besmisleno je boriti se – ističe Slavica.

Pjesma o Mirzi

Na naš upit govori li o odnosu grada, države te društva uopće prema djelu i uspomeni na Mirzu, ona odgovara:

- To smo davno prevazišli, to je bajata priča. Tu se gubi energija. Ti kad pričaš to, ljudi te gledaju blijedo, kažu: “Vidi ove budale.” A, zapravo ne shvataju poruku, ne shvataju da je svugdje u svijetu to važno. Ne želim se sada vraćati na te stvari. Previše ja snage imam. Te bezobrazluke više ne doživljavam emotivno. Jer, kada padneš u taj očaj, kad se zavaljaš u tom mulju, u tom blatu, zaista će ti ruku dati samo nekolicina prijatelja, ako ih imaš. I, u mom slučaju, moje dijete prekrasno. To su, zaista, ljekovite ruke. I tek je šačica iskrenih prijatelja.

Jedan od prijatelja poridice Delibašić je i kantautor Zlatan Fazlić Fazla, koji je autor pjesme o najboljem sportisti Bosne i Hecegovine svih vremena. Pjesmu snima zajedno sa Mladenom Vojičićem Tifom i Draženom Žerićem Žerom, a premijerno će biti emitirana na 14. godišnjicu Kinđetove smrti.

- To mi mnogo znači. Inače, neizmjerno cijenim Fazlin rad. Sva trojica su bili i moji prijatelji dok se nisam udala, i Mirzini naravno. Fazla je napisao i “Pjesmu o Davoru”, koja je božanstvena. Mogla bih je slušati svakog dana. Nažalost, to nam ne puštaju često nego neke divlje pjesme – dodaje Slavica.

Prebirući po uspomenama i zajedničkim danima, govori nam kako joj Mirza neizmjerno nedostaje. 

- Mi smo 15 godina zajedničkog života živjeli dinamično, intenzivno... Moj Mirza je uvijek govorio da su u životu bitni samo ljubav i ljepota. Ljepota duše, biljaka, naše države... Sve je bilo smiješno u odnosu na ljubav. Sve materijalne stvari, svi ti lažni moralisti, to je sve neko divljanje za životom, traženje nečega što je nerealno, a u biti su ljubav i ljepota najbitniji – prisjeća se Slavica.

Bol traje

Kaže da, iako je mnogo godina prošlo od Mirzinog odlaska, bol traje i samo poprima drugačije oblike.

- Jer, okreneš se drugim stvarima. Evo, Danko... Bože moj, kako bi to sada bilo divno... Toliko je Danka obožavao. Bože moj, kako bi to bilo divno da je Mirza barem imao priliku da vidi unuku – govori Slavica kroz suze.

Danko Delibašić i Mona Muratović dobili su prije tri mjeseca kćerku Liviju tako da je Slavica sada sretna i ponosna baka.

- Zaplakala sam, jer uvijek imam duplu emociju. Kad sam ja rodila Danka, moj tata je bio živ i uspio je da vidi sina kojeg je rodila njegova kćerka. Zaista su to teške stvari – emotivno nam govori Slavica Delibašić.

Divno je sjećati se s kakvim sam čovjekom živjela

- Svaka Mirzina riječ imala je takvu poruku, mjeru. Mene sada iznuri,  fizički slomi kad vidim na koji način i o čemu ljudi razmišljaju. Zapravo, uopće nisam u tom okviru. I dalje živim skromno, normalno. I kad vidiš te ljude kako su pomamni za materijalnim sredstvima, pitam se gdje je duša, gdje je ljubav. I onda mi bude divno da se sjećam s kakvim sam čovjekom živjela, koliko mi je lijepo bilo. I, naravno, ono na šta sam najviše ponosna, što sam uspjela sama. I Mirza bi isto tako. On je meni uvijek govori: “Ti radiš identično kao ja kada je odgoj u pitanju.” Onda vidim taj doslovno savršen proizvod.

Živim miran i lijep život

Na naše pitanje kako živi, Slavica se našalila i kazala kako joj ne smijemo postavljati takva pitanja.

- Moram reći da sam penzioner. Dankova žena Mona Muratović ima preslatkog sina Akina iz prvog braka. On ima svoje nane i sada ima i baku. I ništa mu nije jasno. I on mene pita: “Slavičice, šta ti radiš?” Kažem ja njemu: “Ja sam penzioner.” A on kaže: “Ne, ti ne možeš biti penzioner. Ti si, Slavičice, mlada žena, pogledaj kakvu kožu imaš.” Jer, on smatra da su mnogo stari ljudi penzioneri.

Živim od Mirzine penzije, živim vrlo pristojno. Danko ima svoj posao, sa Monom je ujedinjen u ljubavi, oni lijepo žive i to je najbitnije. 

A već je opće poznato, pa ne bih da o tome ponovo pričam, da je ta penzija toliko smiješna i mala. Opet kažem da je to bajata priča. Pokušavala sam dobiti neku penziju posthumno, jer je Mirza ipak bio sportista stoljeća. Ta penzija je 333 KM. No, to apsolutno nikoga ne zanima i to je tako.  Ali, živim miran i lijep život.

Dario je dar za mene

Dario Delibašić Mirzin je sin iz prvog braka i veoma je blizak sa Slavicom i Dankom. 

- Dario je nezaobilazan. Darija sam dobila udajom za Mirzu. To mi je bio dar. Danko je dobio Akina, a ja sam Darija. Tu je, u Sarajevu. Uglavnom da se djeca bave svojim poslovima – govori Slavica.