Razgovarala: Larisa SARAJLIĆ-RAMOVIĆ

Emira Hadžihafizbegovića (54) jučer smo zatekli s molerima na stepeništu Kamernog teatra 55, gdje, kako nam reče, „šerbeti“ stepenište. Glumačkog velikana posjetili smo na njegovom novom radnom mjestu – u Kamernom teatru 55. Ali ne na pozornici ovog sarajevskog pozorišta, koja je, može se komotno reći, Emirov drugi dom, već u kancelariji direktora.

Sredinom prošlog mjeseca imenovan je na ovu funkciju i sada od poda do krova sređuje stanje u ovoj kući. I dok u Kamernom užurbano teče genEralno spremanje, Hadžihafizbegović je dao veoma otvoren intervju za „Dnevni avaz“.

Sedam institucija

Evo nas kod Vas u kancelariji. Vi ste glumac, navikli ste na aktivnost i komunikaciju. Sputava li Vas kancelarija?

- Kancelarija mene nikada nije sputavala. Ja sam bio i ministar kulture i sporta Kantona Sarajevo. U tom mandatu sam snimio šest igranih filmova, odigrao više od sto puta „Žabu“. Ovo je još viša mogućnost da svoj posao radim na način kako sam ga u Kamernom i do sada radio. I dalje ću igrati u „Žabi“, i dalje ću igrati „Zvornik“, koji obnavljamo, igrat ću u nekoj novoj predstavi s nekim novim rediteljem. Ova funkcija je mjesto s kojeg ću pokušati da Kamerni teatar, koji je brendirana kulturološka institucija, podignem na još viši nivo u regiji. Imam dosta ideja, imam najbolji glumački ansambl možda na prostoru bivše Jugoslavije i puno razloga da se radujemo novim uspjesima Kamernog teatra.

Prihvatili ste funkciju direktora kad je kod nas, usudila bih se reći, kultura na najnižim granama. Je li to za Vas izazov više da se suočite s problemima?

- Ta apatija u kulturnom ambijentu BiH je, prema meni, više prouzrokovana neradom nego nedostatkom sredstava. Svi govore da kultura nema dovoljno para. U kulturi para nema dovoljno i da bi ih trebalo biti više, ali mislim da je stanje duha u kulturi izazvano i sveopćom letargijom nerada, ne samo u pozorištu. U kući u kojoj sam postao upravnik se sjajno radi i generalno mislim da se ljudi bolje osjećaju kad rade i u nekoj lošoj socijalnoj karti imaju mogućnost da se realiziraju. Nisam za bosanski minimalizam, kad su pričali da se može mobitelom napraviti film, da se može bez para napraviti ozbiljna pozorišna predstava... Ali, u svakom slučaju mislim da postoje vrlo racionalna uporišta da mi kulturom promoviramo BiH i da je sva ta priča oko Zemaljskog muzeja BiH metafora našeg stanja u kulturi. Stalno moramo raditi mobing na vlast, da prepoznaju kako svaki fening uložen u kulturu nije uzaludno bačen.

Paljenje Predsjedništva BiH jeste na neki način udar na državu, ali i zatvaranje Muzeja je udar na državu. Ali, tih sedam institucija kulture, koje su nakon Dejtona ostale ni na nebu ni na zemlji, nije to bilo slučajno. Neko je htio zatrti kulturni identitet BiH. I dobra volja Kantona Sarajevo je bila da finansira te institucije. Nadam se da će Adil Osmanović, kao ministar civilnih poslova, koji zaista pokazuje senzibilitet prema kulturi, s tog mjesta predložiti da naša država u Vijeću ministara ima ministarstvo kulture.

Četiri stuba

U razgovorima njegujete Vaš bošnjački identitet, za razliku od nekih kolega koji su skloniji građanskoj opciji bez isticanja nacionalne pripadnosti.

- Ja sam ankerisan na četiri stuba, koja su me determinirala i kao čovjeka i kao umjetnika. Vjera u Boga, moja porodica, moja Bosna i moja gluma. Njegujem svoj bošnjački identitet, kao što njegujem i bh. identitet i evropski identitet. Pripadam islamskom povijesnom religijskom klubu, ali ja pripadam cijelom svijetu. U mom mentalnom sklopu postoje samo ljudi i neljudi, sve ostale podjele su lažne.
Uz njegovanje baštine i tradicije mog povijesno-religijskog kruga, posljednjih deset godina i kritiziram stanje unutar bošnjačkog naroda.

Da se vratimo jednom od Vaša četiri stuba – glumi. Koliko  su Vas ogromna popularnost u regionu i brojne nagrade promijenili?

- Vjerujete, nimalo! Kad čovjek osvijesti da su zvijezde na nebu, a da insan hoda po zemlji, kada osvijesti da je razmišljati u kontekstu nagrade pogrešno, kad osvijesti da je atrofirati svoj ego zapravo mentalni uspjeh, kad osvijesti da je nagrada nešto što je satisfakcija za urađeni posao, ali da se mora ići dalje po onoj Krležinoj „uzmi nagradu i stavi je iza leđa“, onda nagrade ne mijenjaju.

Imam velike filmske i pozorišne nagrade, ljestvica je visoko podignuta sa „Zlatnim lavom“ u Veneciji, imam još 12 nagrada velikih svjetskih festivala. Ali nije dobro da umjetnik razmišlja u kontekstu nagrade. Jer, kad razmišljaš da li će ono što radiš polučiti nagradu, onda prestaje strast, posvećenost, krucijalna umjetnička energija.

Glumački habitus

Imate 54 godine. Je li to vrijeme kada kao umjetnik više gledate ispred sebe, iza sebe ili uživate u ovom trenutku u plodovima svoga rada, izazovima nove funkcije?

- Imam unutar sebe krvi ljudi s margine, volom biti u društvu Roma, malih, običnih ljudi, čobana po šumama... To je bitan segment mog glumačkog habitusa. Mene je kao glumca determinirao Božiji talent, akademija i asfalt. Uvijek živim trenutak, ne pravim strategije, ne volim se vraćati u prošlost. 

Potresna priča o Edinu Salahareviću

- Radim sa Sašom Lugonjićem potresan dokumentarni film o košarkašu Edinu Salahareviću. Bio je predodređen za NBA ligu, bio je juniorski reprezentativac Jugoslavije. Krene 1992. materi i ocu u Vlasenicu za Bajram, skinu ga neljudi s kamiona. Pet mjeseci kućnog pritvora. On i otac mučki ubijeni, u sedam grobnica mu nađeno tijelo. To je potresna priča o ljudima i neljudima. 

Ključ mira na Balkanu je odnos Srba i Bošnjaka 

 Jeste li pratili posjetu Aleksandra Vučića Sarajevu?

- Davno sam rekao da je ključ mira na Balkanu odnos Srba i Bošnjaka. Ako se ta stvar harmonizira na način da više nikada ne izvrše agresiju na Bošnjake, a historija pamti devet agresija na Bošnjake od odlaska Otomanske imperije, onda tu posjetu pozdravljam i sve što dobro nasekira Milorada Dodika meni je merak. Njega je ovo dobro nasekiralo.

Imam osjećaj da su Srbi poslije 25 godina došli u Sarajevo i rekli: „Hajmo, praviti državu bez Dodika“. To je ova ekipa u Vijeću ministara BiH, koja je veoma kooperativna i koja, čini mi se, puše u jedra bh. priči, zajedno s Mladenom Ivanićem u Predsjedništvu BiH.

Što se Vučića tiče njegova metamorfoza je svima poznata, ako ovo što govori, govori iskreno i ako ne folira i ako zaista punim izgovara da će Srbija uvijek priznavati suverenitet BiH, i da će zaista održati, kako je rekao, predavanje Dodiku da se ne igra s bilo kakvim referendumima i disolucijom BiH, onda stvarno dobrodošao. 

Sretan sam zbog koalicije SDA i SBB-a 

- Sretan sam i zbog koalicije SDA i SBB-a, priželjkivao sam je i govorio da bi to bila prirodna stvar. Ne znam kome to smeta. Volio bih da se toj koaliciji pridruži i treći predsjednik 90 posto bošnjačke partije Nermin Nikšić.

Ne postoji trenutno frustriraniji narod u Evropi od Bošnjaka. Od Dejtona je 108 povratnika ubijeno. Time se niko plaho nije bavio. Murata Badića su ubili na otvaranju džamije, ne daju nam u RS bosanski jezik. Da je kod nas neka civilizirana situacija, kad su ona djeca sa 16 godina uzela Prvenstvo u košarci, na aerodrom bi došli roditelji, familija, možda dva novinara. Ovako je 50.000 ljudi izašlo da dočeka djecu. Ne umanjujem njihov uspjeh, nego govorim o frustracijI ljudi koji su pozdravili taj spoj Srba, Hrvata i Bošnjaka. 

Ako sva tri bošnjačka lidera, Bakir Izetbegović, Fahrudin Radončić i Nermin Nikšić, zajedno ne puhnu u jedra „Nuhovoj“ lađi bošnjačkoj, čeka nas sudbina Apača. Oni su nestali na granici Arizone i Meksika. A kad nestane Apača, džaba ti je biti Džeronimo.

 Veliki sam fan Vladimira Nazora

Dobili ste nedavno i veliku nagradu „Vladimir Nazor“ u Hrvatskoj.

- To je najveća nagrada koju država Hrvatska daje iz domena kulture. O njoj odlučuju akademici. Ministar kulture Berislav Šipuš mi je nagradu dodijelio u „Mimari“. Ona 53 godine ne mijenja ime, dobivali su je i Krleža i Ranko Marinković i Meša Selimović. Ta mi je nagrada posebno draga, s obzirom na to da sam i veliki fan Vladimira Nazora.