Subota, 3. oktobar

Ponosan na grb na dresu

Kako sam ponosan na ovaj plavo-žuti dres, na ovaj grb na grudima. Najsretniji sam na svijetu jer predstavljam svoju Bosnu i Hercegovinu na Evropskom prvenstvu u njemačkom Varendorfu, što sam jedan od 12 momaka koji bi, a većina i jeste, dali krv za svoju državu! 

Da smo na dobrom putu, pokazuje nam i jučerašnja pobjeda protiv Mađarske, a i danas smo pokazali dominaciju na terenu razbivši Holandiju. Pokušali su nam pružiti dostojan otpor, ali na kraju je bilo 3:0 s uvjerljivom bodovnom razlikom u svim setovima. Pošto utakmice igramo u popodnevnim satima, prije njih nemamo trening da se ne bismo izlagali dodatnim naporima jer smo se dovoljno uigrali na kvalitetnim pripremama, a i svi smo na okupu nekoliko godina i znamo kako ko diše.

Sutra nas očekuje meč protiv Srbije i njihovi igrači svjesni su da nemaju puno šansi protiv nas.

Nedjelja, 4. oktobar

Svi nas respektiraju

Utakmica sa Srbijom više nema tako veliki značaj kao prije, ne osjeća se naboj. I oni i mi prije meča znali smo ko je bolji, te smo to samo i dokazali na terenu, opet bez izgubljenog seta. Nakon meča otišli smo na ručak.

Varendorf je manje mjesto u Njemačkoj i nakon utakmice volimo ići u šoping. Ovdje su stvari jeftinije nego u BiH tako da kupujemo članovima porodice i prijateljima neke sitnice koje će i njih i nas podsjećati na ovo prvenstvo.

Atmosfera u timu nikada nije bila bolja. Osim naših momaka, ovdje su prisutni reprezentativci 12 ekipa: Holandije, Srbije, Mađarske, Njemačke, Poljske, Hrvatske, Italije, Rusije, Ukrajine, Latvije i Azerbejdžana. Nas najviše respektiraju, poštuju, jer zna se ko je napravio najviše uspjeha u ovom sportu – sjajnih 18 medalja. Taj podatak me čini toliko ponosnim, a u razgovoru s prijateljima, kolegama reprezentativcima, stalno ga ponavljamo jer je motivirajući i znamo da smo došli po 19. titulu, i to ne bilo koje boje, nego onu najsjajniju – zlatnu. 

Najviše se družimo s Hrvatima, uvečer igramo karte, družimo se, imamo interne šale, tako da je uvijek zabavno. Ovo se mora doživjeti, neke stvari ne mogu se jednostavno prenijeti na papir. 

Ponedjeljak, 5. oktobar

Nema nigdje do Bosanaca!

Uopće nismo zadovoljni smještajem u Varendorfu. Morali smo ponijeti svoje peškire iz Sarajeva, hrana je loša, uvjeti nikakvi. Ovo je najgori smještaj otkad putujem svijetom baveći se ovim sportom. No, svugdje ima naših ljudi koji su nam od velike koristi. Dolaze nam u kasarnu, kako zovemo hotel gdje smo smješteni, vode nas na ručak, večeru, bodre nas, tu su uvijek za nas šta god da nam treba. Nema nigdje do Bosanaca!

I danas kao ostalih dana nakon pobjede protiv Poljske došli smo u hotel, odmorili se pa se nađemo ispred kombija s kojim se vozimo dva kilometra do kafića koji ima internet-konekciju, jer je u našem hotelu nema. Tamo iskoristimo priliku da se čujemo s najmilijima. Putem Facebooka javljaju mi se mnogi prijatelji, rođaci čestitaju na pobjedi. Sretan sam što sam dio ovog tima. Uvijek je poseban osjećaj kada igram s reprezentacijom. 

Utorak, 6. oktobar

Korak do sna

Kao i svaki dan doručak je bio u 7 sati, a od ranog jutra svi smo pričali samo o jednom, misli su nam bile usmjerene u jednom pravcu – polufinalni meč s Ukrajinom. 

Znali smo, ako pobijedimo, da nam ostaje samo još jedan korak do ostvarivanja cilja – osvajanja zlata. Bili smo fokusirani, no Ukrajina se pokazala kao najteži protivnik dosada. Jedini su uspjeli postići 20 poena u setu, no opet smo mi slavili. Nakon meča bili smo presretni, radovali smo se i pričali o sutrašnjem finalu protiv Njemačke. Znam da će biti puno naših navijača koji su nam i prethodnih dana pružali ogromnu podršku. Oni su naša snaga, naša volja da uspijemo.

Čuo sam se s porodicom, sa ženom i kćerkom Ajlin, puno mi nedostaju. Iščekujem lijepe vijesti jer svakog trenutka trebam da postanem drugi put otac. Svi znaju za to, svi me pitaju ima li šta novo... 

Srijeda, 7. oktobar

Najsretniji dan

Danas mi je jedan od dva najsretnija dana u životu. Prvi je bio kada mi se rodila kćerka, a drugi je danas. Igrali smo veliko finale protiv domaćina prvenstva – Njemačke.

Na tribinama je bilo dosta bh. navijača, popularnih “BH Fanaticosa”, znali smo i da nas prate ljudi u zemlji. Svi smo bili uvjereni da ćemo deveti put postati prvaci Starog kontinenta i samo s takvim samopouzdanjem smo uspjeli ono po šta smo došli – postali smo šampioni! Bez izgubljenog seta! Gledam naše momke, selektora, ljude koji su uvijek uz tim, kako se vesele, ponosan sam. BiH je opet na krovu, najbolja, a suze mi krenu na oči kad pomislim na naš narod, koliko im malo treba za sreću. 

Kada sam ušao u svlačionicu, čekalo me još jedno veliko iznenađenje – javili su mi da sam postao otac drugi put. Žena je rodila kćerkicu, drugu princezu. Finalni meč je bio u 15.30, a ona se porodila u 14.50 sati. Otac i šampion! Zauvijek ću pamtiti ovaj dan! 

Nakon što smo odgovorili na mnogobrojne čestitke iz BiH i svih zemalja svijeta gdje ima našeg naroda, priredili su nam “BH Fanaticosi” proslavu. 

Nakon toga krenuli smo na put ka Sarajevu kombijem kojim smo i došli u Njemačku.

Četvrtak, 8. oktobar

Putovali 20 sati

Dan nam je protekao u vožnji. Ni tih 20 sati vožnje nije nam umanjilo sreću i skinulo osmijeh s lica zbog osvajanja zlatne medalje i velikog uspjeha. Napravili smo tri pauze, a put je protekao mirno i u razgovoru sa saigračima koji su se prisjećali svega što smo doživjeli u proteklom periodu. Nadam se da ću još dugo biti dio ovog sjajnog tima i opet doživjeti ovaj nevjerovatni osjećaj.

U Sarajevo smo stigli oko 18 sati. Prvi sam izašao iz kombija i zagrlio svoju kćerku Ajlin koja je došla ispred zgrade Općine Novi Grad da nas dočeka. Tek sam shvatio koliko mi je nedostajala. Njen osmijeh na licu kada me je ugledala neću nikada zaboraviti. Ispred Općine je bilo približno 150 ljudi koji su nas dočekali, uglavnom članovi porodica i prijatelji. Govorili su o nekom dočeku ispred Vječne vatre, ali mi nismo to željeli jer kad smo odlazili, odlazili smo u tišini, bez novinara, buke i frke. 

Kući su me dočekali gosti, kao i svaki put kad se vratimo nakon takmičenja. To su mi sve dragi ljudi, najbliži, članovi porodice koji sa mnom žele podijeliti sreću jer sam postao otac i osvojio zlato. Bio sam najsretniji pored supruge i djece. 

Petak, 9. oktobar 

Umorni i sretni

Sabahudin Delalić, Dževad Hamzić, Asim Medić, Safet Alibašić, Ermin Jusufović, Muhamed Kapetanović, Nizam Čančar, Ismet Godinjak, Adnan Manko, Mirzet Duran, Adnan Kešmer, Edin Džino, Armin Šehić, Jasmin Brkić, Adin Likić, Damir Grbić i ja. Selektor Mirza Hrustemović. Deveto zlato, 19 medalja i potpuna dominacija u Evropi. Čini mi se da sam tek danas postao svjestan šta smo uradili. Čestitke pristižu sa svih strana, čuo sam se sa saigračima i oni naš uspjeh dijele s porodicom, prijateljima.

Opet smo uspjeli, no ovdje nije kraj!