Za novinare se odavno kaže da su savjest ili psi čuvari društva. A da savjest mnoge peče, shvatio je i Emil Karamatić, novinar BH Radija 1, kojem je u noći s utorka na srijedu zapaljeno vozilo tik ispred kuće u kojoj se u tom trenutku nalazio. 

Nije ovo prvi put da je Karamatić napadnut, da mu prijete... Kao i ostale kolege novinari koji se uhvate ukoštac s razotkrivanjem kriminala, korupcije, nepotizma, Karamatić smeta onima koji mrze čuvare, koji se boje savjesti. 

Nebrojeno se napada na novinare dogodilo u poslijeratnoj BiH. Prijećeno im je metkom u čelo, „prolazilo se kroz njih“, slali su se na njih huligani, policija, istražitelji SIPA-e, koristile su se sve metode pritiska i zastrašivanja samo s jednim ciljem - da šute. Hajka na pse čuvare praktično je otvorena još od proglašenja nezavisnosti zemlje. 

Tužno je da su napad na Karamatića ignorirali čak i mnogi mediji. Kolege iz tih medija, možda je bolje reći sapatnici, nisu prepoznali da je ovo bio napad na sve novinare, jer se sutra njihovo vozilo, kuća, porodica ili oni sami mogu naći na meti samo zbog jednog teksta, rečenice, slike...

Zbog toga i ne iznenađuje činjenica da nadležni nisu adekvatno procesuirali većinu dosadašnjih napada na novinare i medije. Mnogi počinitelji ni do danas nisu pronađeni. Oni drugi, razotkriveni, bivali su, mahom, blago, simbolično kažnjeni.

Činjenica je da bi mnogi, pa i u vlasti, željeli da politički nezavisni, transparentni, objektivni i profesionalni novinari zašute. Jer, kad takvi novinari zašute, kolo će u potpunosti preuzeti oni koji nemaju savjesti, a nad bh. društvom spustit će se mrak. 

Društvo bez savjesti i čuvara kao na tacni će biti ponuđeno kriminalcima, kabadahijama, a javnost će biti informirana samo onoliko koliko to vlast bude željela. Ona vlast koju bez profesionalnih novinara javnost neće moći nimalo kontrolirati.