NOGOMET

Boban: Šuker je pokorni izvršitelj muteža, Mamić je tragedija koja nas puno košta…

Kapiten vatrenih bez dlake na jeziku

Redakcija

6.10.2015

U prvoj sedmici ‘na poslu’ novog selektora Ante Čačića, sedmici u kojem je Davor Šuker ‘zablistao’ otimanjem mobitela novinaru, Zvonimir Boban u velikom intervjuu za Jutarnji list prenio je svoje viđenje nogometne današnjice, prenosi HMS.

“Ona tvorevina u Maksimirskoj 128 za mene emocionalno ne postoji. Za mnoge druge ona je ishodišna točka svih naših nakarada i svih nepoštenja. Za druge kažem. Postoji u meni i živi još uvijek onaj NK Dinamo. Pravi i plavi, gradski i narodni. Stvarno hrvatski i neupitno zagrebački. Klub kulture i respekta, klub koji je učio – biti. I ne dam ga, i volim ga. I ako izgubim taj Dinamo, izgubit ću velik dio sebe, a s tim dijelom nestao bi i najljepši dio mog nogometnog života.”

Ne skriva kapetan vatrenih da je vrijeme dok je igrao, 80-ih i 90-ih, bilo bolje.

“Svi mi koji smo živjeli to vrijeme čvrsto smo uvjereni da je bilo ljepše i bolje, a i taj feeling vezan je za naše mlado i uvijek ljepše doba. I logično je, i ljudski da je tako. A u slučaju naših generacija – i bilo je tako. Znali smo sve igrače, ne samo zbog njihove kvalitete i nogometa, već i zato što su oni bili glavni glumci i junaci naših, tada svetih nogometnih nedjelja. Danas su glavni likovi uhljebljeni funkcionari, a tu medijsku, nekad anomaliju a sada standard, “nabili” su nam polupismeni novinari koji ne razumiju nogomet ni magiju nogometne igre, da ne govorimo o socijalnom aspektu koji ne osjećaju. Tako nam je u cijelome društvu koje ni orijentira ni stupova nema. Zajednica smo razlomljena u bolesne individualitete i društvene mreže gdje zadnja budala od sebe zvijezdu radi. I ne poštuje. A ljudi koji bi trebali biti i dati više svima nama, bježe u svoje krugove, “okopavaju svoje vrtove”, jer svjesni su da sve manje dopiru. A lokalni nogovelikani kojih se sjetno prisjećamo, i koji su bili klupske zastave, nestali su u nestajanju navijačke duše u samim klubovima i, posljedično, u igračima.”

Kritikuje politiku klubova:

“Mnogi se klubovi ponašaju kao da žive na planetu majmuna, a agenture i pijavice vrte i okreću sve u jednom smjeru – smjeru novca. Poštujem ja novac, ali gdje je granica, i gdje su stvarne i prave sportske vrijednosti koje nepovratno gubimo? Ovo je realnost, ovo nije romantična i anakrona jadikovka, a veliki dio pravog nogometnog završava u žicarskim džepovima onih koji nogometu ništa dali nisu, oduzevši mu edukativnu i društvenu ulogu pristojne, emocionalne djelatnosti. One koja uči i identificira, one po kojoj smo nekada davno bivali, one u kojoj smo gorjeli. Pa ja sam se plašio javiti Manchesteru kad me Ferguson htio, u strahu da ne uvrijedim svoj klub, a kada sam bio kažnjen zbog fajta na Maksimiru i kada su mi u Plavom salonu okrenuli leđa, a hajdukovci doletjeli u preotimanje u našu kuću, pobjegao sam, jer sramota me bila da sjednem s njima, jer izdao bih, tako sam osjećao, svoj klub i navijače – sebe i svoj NK Dinamo. Tako nas je učilo…”

Zdravka Mamića okarakterizirao je kao ‘one man show’ hrvatskog nogometa.

“To nije upitno, kao što upitno nije da je čovjek svoju snalažljivost, lucidnost i energiju gurnuo na krive tračnice. I žao mi je Mamića, kojeg poznajem odmalena, jer odavno je taj čovjek sam sebi tragedija, ali to bi se i dalo prihvatiti da nas ta tragedija toliko ne košta. I nogomet i Hrvatsku u cjelini. I to je naša sramota. Naša državna sramota. Ali on i njegovi prvaci to ne vide tako, zaslijepljeni svojim sitnim interesom dok spletkare u izbezumljenoj borbi za pozicije i sinekure. A veliki meštar nogometne lože samo je posljedica njihovih interesa, njihove bestidnosti i njegove nezasitne ambicije da bude netko. A što je jadan postao… Kao i naša genijalna devetka i pokorni izvršitelj muteža koji nam je oteo sebe na najbrutalniji način. Nekidan se nogopredsjednik čuo s mojim prijateljem rekavši mu da ne razumije o čemu pišem, i da ne razumijem kako stvari hodaju. Bit će da je tako, bit će da ja ne razumijem. On, u svojoj lucidnosti, eto, razumije..”

Ovako je opisao imenovanje Ante Čačića i Josip Šimunića:

“Ma sav nihilizam i cirkus kojem svjedočimo samo su refleksi nelogičnog, nepoštovanog i nepoštenog sustava. Nisu ti ljudi krivi što ih se tako dočekalo i Anti Čačiću treba dati vremena, jer, ako gledamo sve ove godine, vrlo je malo nepoštenja bilo što se tiče same reprezentacije i odabira. Ako je i bilo, bilo je efemerno i nebitno, nije vrijeđalo, pa se nadam da će se tako i nastaviti. I dok je tako normalno da navijati treba. Savez(nici) su olako potrošili vrijedne ljude, zadnji je u nizu Niko Kovač, pa smo ostali na onome na čemu smo ostali, a opće, logično nepovjerenje ubija bilo koju mogućnost dobrog dočeka. A Joe, koji je ispravan i drag čovjek, i po meni najbolji defenzivni igrač u HR povijesti, trebao bi već jednom odrasti i odvojiti se od krivo upućenog “australskohrvatskog djeteta”. Pa neka se upita je li moguće voljeti Hrvatsku kroz milijun drugih ekspresija, a ne kroz suludi i inkriminirani “Za dom spremni”. Pa ne valja to, i šteti i njemu i našoj zemlji. Neka se iščisti i olakša svima, a najviše sebi. I neka viče “u boj, u boj”, ako mu paše. I neka čita Matoša i Kranjčevića, Krležu ili Ujevića koji su ispisali najljepšu hrvatsku ljubav u najvećoj kritici. Jer ljubav je bez istine – ništa. A istina je da se ubijao i deportirao nedužni svijet pod te tri žalosne riječi. A i da se rasprodala Hrvatska pod tom egidom također je neupitan povijesni i izdajnički fakt.”

Ispričao je i zanimljivu anegdotu o sebi kao izvođaču jedanaesteraca:

“Nisam se plašio penala, a i izvodio sam ih rijetko i nisam bio neki penaldžija. Dva su mi ipak posebno bitna; onaj za Jugoslaviju, za naslov svjetskog prvaka U-20, u Čileu, jer bio je pobjednički, i onaj za Milan kada smo, u za mene najbitnijoj sezoni 1998./99. hvatali Lazio i morali pobijediti Udinese. Posebnost je bila u tom što predodređeni za penale, Bierhoff i Albertini, nisu htjeli k lopti, valjda su se prepali, pa sam je u ljutnji uzeo ja, i zabio. Pa j**o te jedan penal, fulali su ga i puno veći od nas!