Američki predsjednik Barack Obama naredne sedmice održat će sastanak sa ruskim kolegom Vladimirom Putinom kako bi razgovarali o mogućem rješenju sirijske krize.

Do ovog susreta trebalo bi doći na margini zasjedanja Glavne skupštine UN-a u New Yorku, a predstavlja nastavak već poodmakle komunikacije među vodećim svjetskim silama koje pokušavaju zaustaviti krvoproliće u Siriji i stabilizirati Bliski istok.

Da se nešto događa može se iščitati i iz izjave njemačke kancelarke Angele Merkel koja je potvrdila da je spremna pregovarati o rješenju krize i sa sirijskim predsjednikom Basharom al-Assadom, što je do sada rezolutno odbijala.

Da će do susreta predsjednika SAD-a i Rusije potvrdio je i glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov. To će biti prvi službeni susret dva predsjednika još od izbijanja sukoba Ukrajini. Prošle godine su razgovarali prošle godine tijekom međunarodnog samita u Australiji, ali to je bio neslužbeni susret.

Nove države

Pretpostavlja da je na vidiku rješenje bliskoistočnog problema, i to vrlo radikalnom mjerom. Potpunim prekrajanjem granica u toj regiji kojim bi Sirija i Irak nestale kao države kakve su, bar na papiru, danas. To se može zaključiti i iz jučer objavljenog intervjua koji je danski ministar vanjskih poslova Kris Jensen dao kurdskom internetskom portalu Rudaw.

Nije direktno govorio o podjeli zemalja, ali je snimljen pred kartom na kojoj su jasno iscrtane granice novih područja, novonastalih država koje bi se trebale protezati kroz Siriju i Irak. Prema toj karti, Assadov režim dobio bi uski zapadni pojas današnje Sirije, u kojem se nalazi Damask, ali i glavne sirijske luke poput Latakije, što bi Rusiji, Assadovom savezniku, osiguralo ono što Moskva neskriveno želi – vojnu bazu na Sredozemnom moru.

Moguće nove granice na Bliskom istoku

Kurdi bi dobili svoju državu na sjeveroistoku Sirije i Iraka, a relativno uska granica protezala bi se uzduž južne granice Turske. Ipak, postavlja se pitanje koliko bi Turska bila spremna podržati ovakvo rješenje zbog velikog broja Kurda na istoku te zemlje koji bi, vjerovatno, dobili želju da se pridruže toj novoj kurdskoj državi. 

Najveći dio Sirije i zapadna polovica Iraka, teritorij koji danas više-manje kontrolira IS, bio bi objedinjen u novu sunitsku državu, dok bi istočni Irak, s Bagdadom kao glavnim gradom, bio pretvoren u državu šijitskih muslimana.

Ipak, i to rješenje, dođe li uopće do njega, iako zadovoljava apetite bar dijela zaraćenih strana,  nosi sa sobom velike opasnosti jer podsjeća na situaciju od prije 100 godina kada su velike sile pravile granice na Bliskom istoku kako im je bilo volja, a današnji sukobi su i direktna posljedica takvih postupaka.

No, taj plan podjele i prekrajanja otišao prilično daleko, a takvom podjelom, na prvi pogled, svi nešto dobivaju. Assad i službeno gubi dio teritorija današnje Sirije koji u stvarnosti ne kontrolira već godinama, ali dobiva manju, stabilnu državu na najbogatijim područjima Sirije.

Pobjeda nad IS-om

Kurdi napokon, nakon 100 godina borbe, dobivaju svoju državu, dok će Iran proširiti svoj uticaj na šiitska područja sve do Bagdada i odbacuje sunite daleko od svojih granica, ali i najvažnijih naftonosnih područja.

Suniti dobivaju veliku državu u kojoj neće biti nekadašnje granice između Sirije i Iraka koja je umjetno dijelila velika sunitska plemena na dva dijela, dok bi Zapad dobio okončanje krize i mogući povratak izbjeglica u njihove matične zemlje.                                                                                                                       

Ipak, da bi se taj plan ostvario, potrebno je ostvariti jedan težak preduvjet. Poraziti IS koji danas kontrolira najveći dio buduće sunitske države. I ne treba sumnjati da se američki predsjednik Barack Obama neće previše protiviti obilnoj ruskoj vojnoj pomoći, ne samo u tehnici i naoružanju nego i u ljudstvu koje ovih dana pristiže u Siriju.

Sada je već jasno da bez IS ne može biti poražen bez kopnenih trupa, te će SAD, vjerovatno, u javnosti osuditi dotok ruskog oružja i vojnika u regiju, ali će lako postići dogovor s Putinom o mogućoj vojnoj intervenciji. Razlog tome leži u činjenici što se sukob u Siriji svima oteo kontroli i postao smetnja zbog velikog izbjegličkog vala.