Pogledi braće Salaharević, starijeg Edina i mlađeg Nedima, posljednji put stopili su se 13. septembra 1992. godine. Devetnaestogodišnjeg Edina i njegovog oca Muhameda paravojne srpske jedinice, sastavljene od komšija srpske nacionalnosti, odvele su u logor, dok su Nedim i majka Hatidža preko Kladnja prognani u Tuzlu.

Posmrtni ostaci

Nada da je Edin živ tinjala je više od dvije decenije, ali se u srcima brata Nedima i majke Hatidže ugasila 2009. godine kada su njegovi posmrtni ostaci identifikovani. Edin Salaharević je bio član juniorske šampionske generacije Sloboda Dite, koja je u martu 1992. godine osvojila titulu prvaka Jugoslavije. Igrao je u generaciji sa Damirom Mulaomerovićem, Asimom Paščanovićem, Edinom Delićem, Vladimirom Vukičevićem...

Hatidža i Nedim Salaharević na Edinovom mezaru

Dvadesettri godine kasnije 13. septembar bio je opet u nedjelju zbog čega je praznina u srcima Edinovog brata Nedima i majke Hatidže nikad veća.

- Septembarska sunčana nedjelje je najmračniji dan u životu moje majke i mene. Taj dan je moja porodica posljednji put bila kompletna, taj dan na najgori mogući način ubijena je naša porodična sreća. Slike tog dana su pečati mog života. Edina sam čvrsto zagrlio pred logorom, a on, kao stariji, reče mi: „Nemoj se brinuti, pustit će nas za dan ili dva“. Ja sam ga zagrlio u nadi da će se naše komšije smilovati kada vide moj zagrljaj i da će ga pustiti. Komšije, zlikovci, puškama su me, i uz psovanje balijske majke, odvojili od brata. Edin ostaje ispred logora, u bijelim patikama i donjem dijelu Slobodine trenerke, maše nam dok ga odvode. To je posljednji naša slika – počinje potresnu priču za Avaz Nedim Salaharević, koji je tog septembra 1992. godine imao 13.5 godina.

U logoru je ostavljen i njegov otac Muhamed, čovjek koji u životu, znaju to svi koji su ga poznavali, nije ni mrava zgazio. Muhamed je očinski pred logorom poljubio Nedima i šapnuo mu na uho: „Slušaj mamu“.

- Tada sam u očima svog oca prvi put vidio suze. Majka je dugo gledala prema njima, uspjela je samo reći: „Ostaviše mog Edina“. Prošle su 23 godine otkako su me zlikovci zauvijek rastavili od oca i brata, ali to će biti uvijek kao da je u ovom trenutku, jer je ta nedjelja u svakom danu mog života.

Od te septembarske nedjelje proteklo je 8.399 dana, ali, kako kaže Nedim Salaharević nije protekao ni jedan dan a da nije pomislio na oca i brata. Nedostaju, kako kaže, u svakom trenutku za savjet, razgovor, smijeh...

Edinu stručnjaci predviđali blistavu karijeru

- Navijali smo za splitski Hajduk, radovali se njegovim pobjedama, a tugovali za porazima. Edin jeste bio talentovan košarkaš kojem su stručnjaci predviđali blistavu karijeru. Meni Edin ne nedostaje kao veliki košarkaš sa impozantnom karijerom. Meni nedostaje kao brat i kao dio mog srca, duže i života.

Za monstruozne zločine nad vlaseničkim Bošnjacima do sada su odgovarali i osuđeni Dragan Nikolić – Jenki, Predrag Bastah – Car i Goran Višković – Vjetar. Mnogi drugi su na slobodi, među njima vjerovatno i ubica košarkaškog dragulja kakav je bio Edin Salaharević.

Nije bilo glasa razuma

- Osuđeni zlikovci su jedni od autora mučke smrti mojih najmilijih, mojih komšija i sugrađana. Vlasenički Srbi dobro znaju imena, jer su zločinci članovi njihovih porodica, užih i širih familija. Niti jedan Srbin iz Vlasenice nije se javno ogradio od počinjenih zločina nad Bošnjacima. Moja porodica u ljeto 1992. godine nije čula glas razuma, niko nam nije pružio ni gram nade da ćemo preživjeti vlasenički pakao – govori Nedim Salaharević, koji je bio jedan od ključnih svjedoka na suđenju Predragu Bastahu – Caru osuđenom u Sudu BiH na 22 godine zatvora.

Upravo je Predrag Bastah, naoružan škorpionom, namjeravao u logor odvesti i Nedima Salaharevića jer će, kako je tada govorio, za dvije godine postati Alijin vojnik. Nedima je spasio jedan od pripadnika Srpske doborovoljačke garde, koji je zaustavio Bastaha i rekao: „Pusti ga, on je još dete“. Bastah i njegovi sljedbenici, kaže Nedim, namjeravali su uništiti familiju Salaharević, a upravo je Nedim jedini preživjeli muški član jedne od najpoznatijih vlaseničkih familija.

- Majka i ja vrijeme računamo prije i poslije 13. septembra 1992. godine kada smo posljednji put vidjeli Muhameda i Edina. Težak je svaki Bajram namaz, svaka baklava, jer je Edin posebno volio baklavu. Teške su nam i nove godine, koje smo dočekivali zajedno sa familijom u Vlasenici ili u Janji. Težak je i 21. april, datum Edinove dženaze. Očeve posmrtne ostatke još uvijek nisam pronašao. Ipak, najteži je 15. maj dan na koji se rodio moj brat. Ne mogu vam opisati kako provodim taj dan, tugu, bol, tjeskobu beskonačnu. Ni sam ne znam kako taj dan pogledam u oči svoje majke Hatidže, hrabre, ali bolom shrvane žene – govori Edin Salaharević.

U Vlasenicu, gdje u srcu čaršije stoji njihova kuća i prostrana avlija, Nedim i Hatidža odlaze samo na Dan šehida. Obilaze Edinov mezar na Rakiti, uče Fatihu, Jasin, dove...

- Vlasenica je danas mjesto gdje su „ugledni građani“ zločinci. Mjesto gdje su „ugled“ sticali ubijanjem i mučenjem Bošnjaka u logoru Sušica, silovanjem bošnjačkih djevojčica u kući Smaila Durakovića, rušenjem Hajrija džamije, protjerivanjem Bošnjaka i paljenjem njihovih mahala i sela. Za takvu iskazanu „hrabrost“ kod svih onih „neutralnih“ vlaseničkih Srba imaju status „heroja“. Takva vam je Vlasenica danas – kaže Nedim Salaharević.

Vječno počivalište Edina Salaharevića, košarkaškog dragulja, nalazi se stotinjak metara od igrališta gdje je postigao prvi koš, napravio dvokorak ili zakucao loptu. Nalazi se nasuprot uzvišenja Viselac iznad kojeg se nebo plavi, kako je volio reći, kao nigdje drugo.

Košarkaši Sloboda Dite ispratili Edu

Košarkaški klub Sloboda Dita, za koji je Edin Salaharević igrao nakon dolaska iz vlaseničnog Boksita, dostojanstveno se oprostila od igrača koji je u martu 1992. godine bio član šampionske generacije.

Ispred Komemorativnog centra okupili su se 2009. godine svi tadašnji prvotimci i stručni štab Sloboda Dite, a u klubu je održana i komemoracija. Na dženazi je bilo klupsko rukovodstvo predvođeno tadašnjim direktorom Žarkom Vujovićem, koji je veoma dobro poznavao Edina i koji je tada rekao: „Sjećam ga se kada je došao u naš klub. Bio je izuzetan momak, još bolji košarkaš“.

U još nekoliko navrata Sloboda Dita, kasnije i OKK Sloboda, odali su počast Edinu Salahareviću, a isto su učinili i tuzlanski navijači isticanjem transparenta „Edin Salaharević 1973.-1992“.

Vidi brata u njegovim drugovima

Edin Salaharević bio je član jedne od najtalentovanjih mladih generacija Sloboda Dite. Njegovi saigrači napravili su impozantne karijere, poput Damira Mulaomerovića ili Asima Paščanovića.

- Uvijek će ostati dilema šta je moj Edo mogao napraviti u košarci da je ostao živ. Kada gledam Mulu, Anera, Asima i ostale Slobodaše uvijek pomislim na njega. Zato kada ih gledam, ja u njima vidim korake moga brata – kaže Nedim Salaharević.