Ivan Klajn, redovni član Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU), jučer je „obavestio javnost“ da bosanski jezik ne postoji i da jezik kojim govore Bošnjaci „može da se zove bošnjački po narodu, a nikako bosanski po državi“.
Vremešni akademik zna dobro otkad postoje i Bosna i njen jezik. Ali, shodno naukovanju akademije u kojoj se desetljećima mrijestila ideja o uništenju Bosne i Bošnjaka, moglo se očekivati da će u jednom trenutku, kad su im već Bošnjaci izmakli ispod ruku, „pamet“ SANU-a ponovo krenuti na Bosnu. I to negiranjem njenog jezika.
Nebitno je, svi to znamo, šta govori ili saopćava jedna SANU. Do stava većine njenih članova, kako se čuje iz same Srbije, odavno više niko ne drži. Posebno do stava onih što su svojim idejama oplodili sjeme zla devedesetih godina prošlog stoljeća.
Borba za bosanski jezik mora se voditi na bosanskom tlu. Onaj ko ne zna ili neće da zna da je bosanski jezik stvar Bosne i ljudi koji njime govore, nije ni svjestan da je negiranje i progon tog jezika prva stepenica ka potiranju rodnog lista države u kojoj žive. Ustvari, sve što je bosansko u entitetu sa srpskom većinom već je odavno prognano. Ostao je samo jezik, koji ovih dana isti oni što su se i devedesetih nadahnjivali idejama SANU-a metlom izgone iz RS.
Nažalost, negiranje i izgon bosanskog jezika iz RS ovih dana se odvijaju javno i uz prešutnu saglasnost Bošnjaka koji drže vlast u BiH, a koji bi trebali štititi ne samo jezik kojim govorimo nego i nas same.
Istina je, nažalost, da je borbu za bosanski jezik bošnjačka vlast u BiH prepustila šačici bošnjačke sirotinje u Konjević-Polju, Vrbanjcima, Zvorniku, koji su i jučer svoju djecu odbili dati u škole koje su promijenile ime njihovog jezika. Ni na telefon im se jučer nisu htjeli javljati da ih ovi ne bi pitali hoće li im pomoći u toj borbi. Teško nama!
