U godini u kojoj je Mostar obilježio jubilej, deceniju od upisa Starog mosta i stare gradske jezgre na UNESCO-ovu listu zaštićene svjetske baštine i u kojoj će Mostarci izbrojati čak 84 mjeseca umjesto 48, kao ostali bh. građani, da su posljednji put izašli na lokalne izbore i da im budžet, zbog haosa i nereda uzrokovanih neprovedbom odluke Ustavnog suda BiH o izmjeni Statuta Grada, mora aminovati Federalni parlament, Fudbalski klub “Velež” bilježi, vjerovatno, najteže dane u svom ljetopisu.

Posljednja zvijezda

Kao da se sav jad i čemer Mostara preslikao na voljeni Velež, klub koji je, izgleda mnogi zaboravljaju, baš poput Starog mosta, Neretve i “Emine”, pronio slavu grada na Neretvi i iznjedrio generacije sjajnih, uspješnih, vrhunskih i uzornih igrača i sportista.

Tako se i naši sagovornici slažu da se agonija Mostara preslikala na Velež, jer nakon serije loših rezultata “Rođene” samo čudo može spasiti od ispadanja iz Premijer lige. Tu je i famozno pitanje dogradnje stadiona u Vrapčićima po UEFA standardima.

Igrači Veleža na Bijelom Brijegu nakon osvajanja Kupa Maršala Tita 1986. godine

Ipak, to pitanje nije od jučer pa se teško oteti dojmu, kako to i naši poznati Mostarci iznose, da se sunovratom Veleža namjerava ugasiti posljednja zvijezda nekadašnjeg Mostara, očuvanog u dušama na hiljade izbjeglih i protjeranih iz svojih prijeratnih domova, sabranih baš na stadionu Pod Bijelim brijegom, čije su kapije ostale zatvorene za “Rođene”.

- Mostarci se od ovoga udarca još teško oporavljaju, a Velež boluje od postratnog sindroma. Zato se ne treba čuditi što je Velež danas samo blijeda slika onog Veleža i onog fudbala po kojem je i postala poznata mostarska fudbalska škola, čiji su predvodnici bili Bajević, Marić, Vladić ili u svijetu poznati BMV trio.

Pod Bijelim brijegom: Ako mogu Milan i Inter, mogu i Velež i Zrinjski

Velež treba strpljivo i s ljubavlju ponovo graditi, obnoviti “mahalske” turnire i pokrenuti Veležovu omladinsku školu i tu birati najbolje, mlade, perspektivne fudbalere i pripremati ih za seniorsku ekipu - kaže za “Avaz” ugledna novinarka i publicistkinja Amela Rebac, kćerka legendarnog Veležovog igrača i trenera Sule Repca.

Kako Mostar, podsjeća ona, nažalost, nema više jake sponzore kao što je to bio pokojni Jole Musa, direktor “Aluminija”, koji se brinuo i o Veležu i o igračima, vrijeme je, iznosi Rebac, da svoju zahvalnost kao spomenik svemu što im je Velež i Mostar omogućio podignu živi i u Mostaru prisutni bivši igrači Veleža, dok bi njegovi igrači koji žive van BiH mogli finansijski Velež podržavati tokom njegovog oporavka.

 - Stadion bi, ako ćemo ljudski i etički, trebali ravnopravno dijeliti FK Velež i HŠK Zrinjski. Mostar ne bi bio prvi ni jedini grad na svijetu gdje na jednom stadionu igraju dva tima, kao naprimjer Inter i Milan - zaključuje ona.

Slično misli i ugledni profesor na Pravnom fakultetu u Sarajevu, rođeni Mostarac Zdravko Grebo, koji je, pak, prije svega uvjeren da Velež neće propasti.

 - Velež je u agoniji 20 i nešto više godina. To je sve posljedica ukupnog političkog, socijalnog, medijskog i kulturnog stanja u Mostaru i od toga ne treba bježati. Mostar, moj rodni grad, je teško ranjen grad i podijeljen i jedna od žrtava te rane je i Velež. Nekad mu krene, a ove godine mu nikako nije krenulo. Ali, Velež ne može ovako dalje tavoriti - kaže prof. Grebo.

Više od igre

Naglašavajući da ne želi biti patetičan, prof. Grebo, ipak, napominje da je Velež više od fudbalskog kluba, više od igre, kako kaže, nešto slično što je opjevano oko Hajduka kod Smojea u “Našem malom mistu”. Međutim, on postavlja pitanje zašto nema volje i želje kod raznih subjekata pogotovo i političkih koji se, kako kaže, busaju da brane interese ljevice i radnika iz koga je Velež potekao.

 - To su, jednostavno, kukavice i nikakvi ljudi! Ako je nešto moguće uraditi, ja sam spreman pod svoje stare dane da ponovo pokrenemo akciju da Veležu zaista pomognemo i finansijski, a, bogami, i statusno. Velež simbolički, a to bi imalo i neke dugoročne posljedice, mora da se vrati pod Bijeli brijeg. Makar odigrao jednu utakmicu i nikad više. Taj stadion se zove gradski stadion. Ljubo Bešlić koji se busa u prsa, Dragan Čović koji je zasjeo na čelo države i govori o jedinstvenoj i zajedničkoj… morali bi poraditi na tome - kaže prof. Grebo.

Baš kao i Rebac, i on iznosi da u Mostaru postoje dva prvoligaša te da, “ako mogu Milan i Inter, mogu i Velež i Zrinjski”.

No, nekadašnji predsjednik FK Velež i jedan od najuspješnijih prof. Ahmed Džubur, koji je ovaj klub vodio na putu povratka u Premijer ligu, upravo podsjeća da su “Rođeni” tada bili u većem sunovratu te da je i “tada svako digao ruke od njega”. Naglašava da Velež definitivno nema problema s talentima, ali, kako kaže, ima sa svim drugim. Jer, kako pojašnjava, da bi neko dijete moglo svoj potencijal ispoljiti, ono mora trenirati s ozbiljnim trenerima, koji su motivirani, nagrađeni i raditi u adekvatnim uvjetima.

 - Međutim, sad imamo situaciju gdje Velež samo čudo može spasiti od ispadanja iz prve lige i to je vrlo ozbiljna opcija, mada bih, naravno, bio najsretniji na svijetu da to ne bude tako. Velež je nekada bio hercegovački klub, a danas nije ni mostarski, zato što ambijent u Mostaru, ali i Kantonu, formiraju neki ljudi koji nemaju nikakav odnos prema Veležu, koji ne znaju šta je Velež značio i šta bi bar trebalo da znači za ovaj prostor - kaže Džubur, najavljujući da bi za dvije-tri godine mogao ponovo “preuzeti” Velež te je izrazio nadu da “to neće biti iz druge lige”.

Bivši direktor “Rođenih” Sedin Tanović, koji je prvi obznanio da bi se Velež mogao iseliti sa stadiona u Vrapčićima, pribojava se da posljednja zbivanja ukazuju na to da se sve čini da se Velež ugasi.

Nebriga politike

 - Tek onda ne bismo znali ni ko, ni šta smo bili... Jer, toliko toga je ugašeno u ovom gradu da se moram to pitati. Mi smo, zaista, bili napravili veliki iskorak u dosta toga, ali izostala je podrška za završetak terena u Vrapčićima. Uzalud su bila sva pisma čelnicima Grada, Saveza i inim... Jednostavno, nemamo tu težinu jakih, hrabrih ljudi koji bi, zaista, htjeli pomoći. Moram li reći da je 90 posto novca za Velež dolazilo iz Sarajeva. To sve govori, baš kao i činjenica da smo iz budžeta Grada za prošlu godinu dobili cijelih 18.000 KM. Ja neću nikog da optužujem. Ali, ovaj grad, odnosno, zašto to ne reći, ova strana Mostara ima četiri građevinske firme i milion kafića i pansiona. Nema jakih firmi. Jednostavno, u pitanju je nebriga politike. Ljudi koji drže pare i budžete na Velež ne misle. Ja sam sad bio u Splitu, na utakmici. Ljudi po 20 minuta, na spomen Mostara, pričaju o Starom mostu i Veležu. O Bajeviću i Tuci. Suvišno je bilo šta više reći - ogorčen je Tanović.

Profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu Enver Kazaz otvoreno kaže da je bošnjačka politička oligarhija žrtvovala Velež jer se, naglašava, nije uklapao u njen koncept klerikaliziranog arhaičnog identiteta neobegovskom fantazmom.
 
 - Velež je žrtva HDZ-ovskog nacionalizma i bošnjačkog nacionalističkog arhaizma. Ako propadne Velež, a vjerovatno hoće, onda je temeljno pitanje: kakvu tu Bosnu želi neobegovska bošnjačka vlast? Kad Velež ne bi imao petokraku u svom grbu, nego recimo Torabija i neki njegov znak, bio bi prihvatljiv i Sarajevu i Draganu Čoviću – smatra Kazaz.

Metafora stvarnog stanja u društvu i sportskoj kaljuži

Marko Tomaš, poznati pjesnik i književnik iz Mostara, autor biografije o Ivici Osimu, kaže kako već duži niz godina smatra da je jedini pravi lijek za bh. sport, nogomet ponajprije, u potpunoj amaterizaciji, iako se i on pribojava da je za to prekasno.

Tomaš: Utopijska želja

 - Previše je loših stvari upetljano u sport, a bez novca u njemu ne bi bilo ni politike, politikantstva, i onda bismo mogli govoriti o tome da sport ima šansu za stvarno ozdravljenje. Velež je, kao i sam grad Mostar, nekakva metafora stvarnog stanja u ovom društvu, a samim tim i u sportskoj kaljuži. Bez novca svi bi se sumnjivi tipovi makli od sporta, a sport bi bio prepušten onima koji se njime bave iz pravih pobuda. Ali, kako rekoh, to je samo moja utopijska želja, jedna od njih. Znate, nema logike da je nogomet u skandinavskim zemljama poluamaterski, a kod nas “profesionalni”. Ne može ovo društvo to podnijeti - mišljenja je Tomaš.

Mišo Marić ekskluzivno za “Avaz” o svojim “Rođenim”: Jak Velež, još važnije, vesela mostarska sirotinja okolo, prijetnja su svim nenarodnim režimima i kao takvi trebaju biti zatrveni!

Legendarni Mišo Marić, čiji su “Rođeni” bili i ostali velika ljubav, koji je o njima izvještavao za predratni najugledniji “Sport”, prevodio po Moskvi, zajedno s Kemalom Montenom napisao čuvenu himnu, ekskluzivno iz Londona za “Avaz” kaže kako je Mostar koji poznaje, koji je volio i nikad prebolio počivao na četiri temelja: Stari most, Aleksa Šantić, Velež i Mostarci koje je upoznao od 1960. do progonstva 4. marta 1993. godine.

- Veležu su prvo opljačkali stadion, protjerali na livadu preko Neretve, gdje su se smjenjivale sumnjive ličnosti u njegovoj upravi. Jedini koji je pokušao sačuvati stvarni klub bio je predsjednik, prof. dr. Džubur s Univerziteta na Lijevoj, kojeg su prisilili na ostavku. Velež od rata uništavaju, jer je sumnjivog porijekla; osnovali ga Gojko Vuković i mostarska proleterska sirotinja što niti jednoj vlasti, s izuzetkom one za koju je poginulo 77 članova Kluba u Drugoj svjetskoj klanici, nije odgovaralo.

Marić: Moraju ih zatrti... 

To što je u YU sportu bio najomiljeniji kod čestita svijeta bez razlike na naciju i vjeru, to mu je grijeh. To što je osvojio dva Kupa u YU fudbalu koji je imao renomirano ime u svijetu, i to. To što su “Rođeni” u Mostar donijeli dvije srebrne medalje sa Olimpijade u Melburnu 1956. - i to. Pa, medalju šampiona Evrope sa St. Etienom, pa Vaha “Zlatnu kopačku” najboljeg strijelca Evrope, pa Bajević upisan kao najuspješniji golgeter grčkog klupskog fudbala, i tako dalje i tako ljepše, ko za to mari?!

Jak Velež, još važnije, vesela mostarska sirotinja okolo, prijetnja su svim nenarodnim režimima i kao takvi trebaju biti zatrveni... Najkraće: Klub i Navijači su na posljednjoj čuki kojom se brani Mostar, što današnjoj vlasti ne odgovara, moraju ih zatrti...